Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Čovjek ponekad izgleda isto i kad se smije i kad je tužan.

Bar jednom sedmično išli smo u koprive, ako im je sezona.

 Nije birala, brala je i krupnije.

Milanka Blagojevic

Poslije sam saznao od oca da on voli čorbu samo od mladih.

Čorba se cijedila niz naš sto i padala na pod a meni je u glavi bio ljigavac s kojim sam se tih dana igrao. Nisam bio siguran da li je otac zaista prevrnuo tu čorbu ili je zgazio mog ljigavca.

Sjedio sam u ćošku i gutao nešto što mi zapelo u grlu. Poslije mi je mati pravila knedle od šljiva i objašnjavala da nam nekad nešto zastane u grlu iako nismo ništa jeli.

To ljudi zovu „knedla“. Dok smo moja knedla i ja rvali u ćošku otac je pesnicama krenuo prema njoj ali je nije dotakao. Nisam volio knedle. Ni one prave , što se jedu, ni ove što mi stoje u grlu pa kao da one mene jedu. Grizu.

Puštaju sok, sličan onom od nezrelih šljiva, ljutkast, nagrizaju grlo. Zaboli me ali brzo prođe. Nije to grlobolja od koje se dobije temperatura pa piješ neke sirupe i guraju ti kašike usta da kažeš: A.

Jednom je doktor rekao mami da grlobolja nikad nije bezazlena, mora da se liječi, neke čak ugroze i srce. To je od ovih knedli, pomislio sam. Ove što me jedu. Od njih grlo zaboli. Spuste se i do srca. Ujedu ga.

Probao sam čorbu prvo ližući tu očevu i meni je bila lijepa, uopšte mi nije bilo jasno kako prepozna koprive koje nisu bile mlade.

Jebeš ljigavca – pomislio sam.

Foto: Unsplash

Da sam to izgovorio naglas mati bi se ljutila, nije voljela kad psujem. On bi se smijao. Tresao bi se njegov ogromni stomak. Ne volim kad je ljuta ali volim kad je on nasmijan.

Nikada se ne poklopi da su oboje nasmijani. Valjda tako ljudi ne budu jedni za druge, ako se zajedno ne smiju. Tako mi je objasnila kad smo noću jednom otišli.

Rekla je: „Nismo bili jedno za drugo“. Nije znala da sam to i sam zaključio jer se nikada nisu zajedno smijali.

Čorbu je prosipala kao da se ništa nije desilo. Opet smo išli da ih beremo. Njene ruke uzimale su mlade koprive i one su ostavljale tragove na njoj. Sve ostavljaju tragove i ti tragovi nikada ne blijede.

Samo mi se ponekad činilo da je prošlo.

Da su joj ruke ozdravile.

Da su zacijelile.

Da su izvidane.

Da je ponovo mlada.

Da može ispočetka.

Da je njen osmijeh zato što je srećna.

Zaista srećna. Moja mati znala je da odživi jedan život za mene. Uporedo s tim živjela je drugi život. Naši roditelji žive po ćoškovima domova i mi o njihovim životima ne znamo ništa.

A ja sam sve vidio i pravio se baš kao i ona da živim samo u ovom životu, u ovoj paralelnoj stvarnosti u kojoj zajedno beremo koprive, u kojoj mi pravi krpenog lutka s kojim se tako vješto pretvara pa sve pršti od njene glume i srećnih uzvika koje tada ispušta.

Sjećam se njene cvjetne haljine na kopčanje. Njenih bijelih listova. Nekoliko otkopčanih dugmića koji otkrivaju koljena. Crvene isprane kose i uzdignutih jagodica. Sjećam se kako se smijala.

Niko se više tako ne smije. Krpeni lutak letio bi u njenim rukama skroz do plafona pa bi se spuštao do mene glumeći pilota a ona je mijenjala glasove i smijalala se glasno. Glasno.

Tresla se cijela od tolikog smijeha. Znam sigurno, tad je bila srećna. I ja. Nikada više u životu nisam bio tako srećan. Postoje ti trenuci istinske sreće. Zauvijek se pamte.

Njen osmijeh putovao je kroz moje ušne resice i prolazio kroz glavu. Spuštao se do stomaka i tu mi je bilo toplo i treperavo. Bio sam već prerastao ovu igru ali nipošto je nisam htio prekidati.

Sve je igralo po sobi zajedno s njom i krpenim lutkom. Bili su savršen par. Želio sam da mi je on otac. Da je pilot i da nas svojim avionom odvede daleko. Daleko. Krpeni lutak.

Igrao sam se napolju kad je on zamišljao da je ona krpeni lutak. Vukao je za kosu i brisao s njom pod. Po podu je bilo puno crvene. Sigurno je pravila sos od pardajza. Zamišljao sam da jedem špagete a crvena gusta tečnost cijedi se niz bradu. Brišem je rukom. Skroz do lakta.

Prala mi je ruke i smijala se.  Nikada nije plakala. Osim jednom u ćošku svog skrivenog života kad je mislila da je ne gledam. Takav je bio naš pod. Crven. Vukao je po njemu i brisao ga. Sad se igraju da je mama krpa. Briše pod. Ili krpneni lutak koji se vješto savija. Lice joj je bilo crveno.

Ja ne želim da je ona krpeni lutak. Poslije je otišla u kupatilo a otac me uzeo za ruku i odveo na ringišpil. Tamo je bilo puno buke i smijeha koji nisu prolazili do mog stomaka da me ugriju.  Knedla u grlu sve je zaustavila. Osim grlobolje. Štipala me za srce.

Tresao sam se a nisam se smijao. Čovjek ponekad izgleda isto i kad se smije i kad je tužan. Pomislio sam se tako malo treba da se smijeh pretvori u plač. I konj kojeg sam jahao je bio tužan. Nije mi se sviđao.

Čovjek koji prodaje žetone rekao je ocu da je taj pokvaren, ne svira i ne svijetli.  Njemu je to bilo svejedno. Stavio me na tužnog konja i otišao u mrak da puši. To nije onaj moj otac, krpeni lutak. On me nikada ne bi stavio na tužnog konja.

Sutradan smo nabrali puno mladih kopriva. Njeno lice i ruke bili su potpuno crveni.

„Mama nemoj koprive te žare“ –  vukao sam je za ruke i vikao.

Opet se osmijehivala.

„Nije to ništa, proći će, sve će proći mili moj“.

Sjedio sam na podu i posmatrao kako pere koprive. Žarile su njene ruke. Ona se i dalje osmijehivala i pogledavala u mene. Htio sam joj reći da prestane, da ne mora to raditi, da niko od nas ne voli previše tu čorbu.

Ništa nisam radio. Držao sam krpenog lutka i stezao ga. Žarile su je. Pravile crvene tačkice po njenim mladim rukama i crvene masnice oko očiju, po bedrima i stomaku.

One su mijenjale boju u plavo, pa u ljubičasto. Od ujaka smo ponekad dobijali borovnice. On ih je uzgajao ali stalno je govorio su skupe. Nije jela, čuvala je za mene. Mislio sam da to ljubičasto ispod oka u stvari poprima boju borovnice.

Teško se pere i ruke joj budu ljubičaste. Bojao sam se da će pozelenit od tih kopriva ili da će je obliti neka narandžasta od mrkve. Zato je nikada nisam jeo.

Najviše pamtim njene ruke. Takve, ožarene.

Trpila je, rekla je:

 „ Hrani nas.“

„ Ukusna je. Ništa me ne boli. Ništa“.

Borovnice su se cijedile niz moja usta, sok je kapnuo na bijelu majicu koju je potapala u deterdžent za suđe.

“ Vidiš, sve se opere“ –  govorila je. Sve.

Iako sam bio odrastao i svijet shvatao realno vjerovao sam da je povraćao krv zbog tih kopriva. U bolnici je bio sam. Niko ga nije obilazio. Ja sam došao kad je bilo kasno.

Tih dana ona je plakala, onako kao nekad po ćoškovima života. I meni se plakalo. Ruke su mi se tresle kao nekad od stiskanja lutka. U grlu je stajala jedna knedla a njen ljutkast sok izazvao je grlobolju. Onu koja za srce ujeda.

Ta krv koja je izlazila iz njega bila je od njih. Od onih kopriva.  Svetile su se. Sve je bilo crveno. Kao njene ruke kad ih je brala.

Kao ona soba kad je vukao kao krpenog lutka. One stare koje je prosipao. Sve ih je povratio. Sve.

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije