AktivizamHrabra LolanajnovijeNaslovna vijest

Milanka Blagojević: Moj otac nikada nije lagao, osim tada

Izvukao nas je onako tople iz kreveta.

Milanka Blagojevic

Ostavio u nekom drugom gradu, kod dalekih rođaka. Čvrsto sam držala lutku kojoj je poslije otpala ruka koliko sam je stezala. Samo to sam ponijela od igračaka. Nisam ostavljala mrvice za sobom, put bez povratka. Majka je dugo stajala na pragu nepoznate kuće i gledala za njim. Nije ostavio mrvice za sobom. Samo noć. Gusti mrak.

 „Sad je sve u redu, vratiću se po vas.“

Moj otac nikada nije lagao, osim tada.

 Dugo smo se nadali da je zvono na vratima pritisnuto njegovim prstima. Gdje god da nas je  život poslije vodio išao je i on s nama. U snu navraćao na pragove nepoznatih kuća.

Majka  mu je nekad kuvala kafu ujutru, možda navrati.

Ručak je uvijek bio obilniji:

„ Neka, možda će doći baš danas.“

Čekala sam ga na roditeljskim sastancima, na dječijim igralištima. Željela sam da me njegove ruke umazane sladoledom dočekaju na kraju tobogana. Da mi ublaži padove. Da me zaljulja kako samo on zna, snažno, skroz do neba.

Na spisku je nestalih. Ja ne vjerujem u te spiskove. Oni ne poznaju mog oca, nikada nije lagao.  Da ga je rat pustio popravio bi moju lutku. Vratio bi ruku na njeno mjesto i sve bi bilo u redu. Ispunio bi obećanje jer takav je, nikada ne laže. Rat oduzima karaktere. Lutkama ruke. Nikada se ne vrate. Iščašene hodaju po svijetu.

U uglovima našeg doma godinama je vrebao taj isti strah koji se uselio te noći. Strah se uvlačio u nožne prste, vješto prolazio kroz kosti. Kroz nos pa napolje. Skakutao po stanu, udarao o stvari, pronalazio me po ćoškovima.  Uzalud sam mu bježala kroz uski hodnik. Uvijek me pronađe, zna da sam krhka. Lomi kao malu porculansku vazu, sagnem se, sastavljam je.

Ruka na lutki nikada nije zacijelila. Majka je pokušavala da je zalijepi.

Mir na papiru nije donosio mir u nama. Tetovirani strahom koračali smo i dalje osvrćući se za tatinim stopama. One su nestajale kao tragovi u snijegu.

„ PTSP je zapravo neizlječiv, bićete dobro za sada ali morate se nositi s tim“ , tako je završila moja trideset i treća psihoterapija.

Nosila sam se s njime, uklapala boje u kockici života tako vješto, poput Rubika.

 Dvadest godina poslije kćerka mi saopštava da od sutra nema škole. Virus je svuda oko nas. Prijeti.

Godine u kojima strah ništa nije imao sa mnom opet se ruše. Kao i djetinjstvo prije rata. Kao da ništa prije nije postajalo. Kao da prije nisam bila bezbrižna, kao da mi koraci nisu bili čvrsti a laki.

Svako ima svog neprijatelja djetinjstva. Nekoga ko otkida lutkama ruke.

Da je danas ovdje tješio bi me da mi virus ne može ništa:

„Ti si tatina djevojčica, a tvoj tata je najjači na svijetu.

Opet nas bombarduju, kao nekad bombama, opet broj umrlih kao svakodnevne informacije s malih ekrana, opet se krijemo po podrumima, tavanima, u rovovima. Bježimo od nevidljivog neprijatelja. On nas vreba, satjera u ćošak, uhvati za vrat i steže.

Strah koji se cereka iza prozorskog stakla. Jer će ući, provući će se i useliti u kosti.  Nevidljivi neprijatelj , vreba sa đonova, dlanova, iz prijateljskih zagrljala, poljubaca dobrodošlice…

Pa dišemo napola, na četvrtinu, pa pod maskama plešemo na balu koji se ne zavrašava u ponoć već nekad ko zna kada.

Lutka kojoj ruka nije zacijelila i nikada i neće.

Otac kojeg još uvijek čekamo na ručku.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije