Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Još niko nije izmjerio ni ljubav, ni tugu ni samoću, da se zna čija je veća.

Mon amour,
nema jakih,
postoje samo žene koje prekrajaju slabosti
oblače ih naizvrat da izgledaju kao snaga,
prekrajaju srce
i kičmu
i ruke.

Redakcija

pucinasnova.wordpress.com

Pod rebrima nosim stotine trulih tuga,
grobove ruskih pjesnika,
suncokrete
prirodne nepogode, seoske vašare
i violine.

Sasvim sam ubijeđena se rađaju zmajevi
tačno ispod moje vratne arterije
i da mogu golim rukama pomjeriti planine,
hodati po ekserima bosa
zbog tebe
i raširiti dlanove dovoljno da na njih stanu
sva tvoja ramena, leđa i godine,
sve tvoje bore, mane i oči,
srčani mišić i kutnjaci.

Ponekad moram da ohrabrim vlastitu kičmu,
da ne pukne pod pritiskom
kad na nju padne pola svemira,
ali sasvim sam ubijeđena
da je tebe lakše voljeti nego kišu
i da nema ničega pod ovim tjemenom
što bi te izdalo.

Foto: Canva

Uvijek sam znala srušiti svijet kad treba,
pa leći na mokru zemlju,
umrijeti od tuge,
a onda otkopati vlastito srce
i reći mu da se ništa nije dogodilo
i da smo sanjali bijele tulipane
u Nizozemskoj
kako gledaju u vjetrenjače.

Nekad sam mislila da mi je srce čelična republika,
ispalo je da jedno obično polje maslačaka
lakše opstaje na vjetru.

Ostale mi oči na mjestu gdje ti se spaja vrat sa ramenima.
Ruskinje bi bolje pisale o tome.

Da su te vidjele ruske pjesnikinje,
moskovske biblioteke bi slavile tvoje ruke,
ali nijedna od njih ne bi ratove izgubila
ovako na prepad.

Samo sam ja mogla pred tobom položiti sve mačeve i oružja
i pustiti hiljade leptira da dignu ustanak.
Oprosti što nemam riječi mekše od pamuka.

Žene kao ja puno psuju i puno vole.
To je kao drevno porodično prokletstvo.
Mi to nosimo kao naslijeđene narukvice,
kao ordenje,
kao konac protiv uroka
ušiven sa unutrašnje strane potkošulje.
Žene kao ja uvijek dolaze praznih ruku
jer samo se tako dolazi u zagrljaj.

Uvijek je lako voljeti kad nema ničeg drugog
što bi ti pojelo jetru.

Ko te voli kad nosiš šest tovara tuge na ramenima,
kad ostaneš sam,
kad nemaš ništa osim srca što bi dao zauzvrat?
Kliše je da ću te voljeti više nego iko.
To su te slagali, srećo, da se tako voli.

Još niko nije izmjerio ni ljubav,
ni tugu ni samoću,
da se zna čija je veća.

Mogu te samo voljeti drugačije,
a to je važnije,
to je ponekad presudno.
Nešto kao život, samo malo teže.

Takvi su novembri, inače.
Hladni, suhi i sami.
Samo me nemoj baciti vukovima,
oni su me već jednom pojeli.

Ja nemam više nikoga s kim bih išla u Staljingrad.
Sva sam druga srca dala pjesmama
i ovo jedno čuvam da ti kažem
da se ljubav čuva kao ljekovito bilje na tavanu koje zatreba zimi,
na toplom i suhom mjestu,
bez previše tuđih očiju.

Ovo jedno čuvam da ti kažem
da revolucije nikad nikad ne dižu
one žene koje šute.

U ratove niko nije išao hladne glave.
Ovo jedno srce čuvam da ti kažem
da još samo psi i ja umijemo da budemo
ovako odani do kosti
i ako treba da se još raste
do zvijezda u tvojim očima,
ja ću isušiti sve rijeke u ovom gradu
i svaki se dan vraćati po vodu
da zaljevam vlastitu dušu dok ne poraste
i ne procvjeta kao božuri u maju.
ne bih li uspjela dohvatiti tvoje zjenice.
Ja nemam više nikoga kome bih rekla
da ne spušta roletne kad zalazi sunce.

Tvoje mi ruke još liče na početak
pjesme o lakoći starenja.
Imam četiri bore na čelu i
ne mogu baš sve sama.

Sa nomadskom krvi u venama koja se umorila od bježanja,
i sa vozovima koji ne kasne
sa koracima od sedam svjetlosnih godina
i bijelim ljiljanima ispod kože
ja putujem u pjesmu bez šešira,
navijam satove na proljeće,
i gradim nove gradove od papira
znajući da bi tvoje oči
samo đavolu za sreću malo bile.

Preuzeto sa: pucinasnova.wordpress.com

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije