Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijest

Vidjela sam kovid u svojoj kući. Vidjela sam njegov blijedi obraz.

Pišem vam iz izolacije. Dan 11. U momentu kada budete čitali biće 13.

Jelena Despot

Iako sam ja jedna „kućna osoba“ prilično je teško kada vam neko ograniči svaku socijalizaciju sa ljudima.

Ide ti se svuda.

Pa čak i samo da baciš smeće.

Nemam kovid. Ni jedan njegov simptom o kojem toliko slušamo već ko zna koliko mjeseci.

Vidjela sam kovid u svojoj kući. Vidjela sam njegov blijedi obraz. I vidjela sam kako se preznojava dok ga obara temperatura. Nimalo banalna stvar. No, kao i sve, prošlo je.

Nisam ga zatvorila, izolovala. Nisam se sklanjala. Odlučila sam da ipak budem tu. Da zagrlim. Dodirnem čelo. Napravim supu. Skuvam 50l čajeva. Sve ono što bi svako normalan učinio za svoje najbliže.

U ovih devet mjeseci smo aktivno filovani strahom. Iako se trudim da budem prilično razumna osoba kada kovid dođe u tvoju kuću, nije lako.

Trudiš se da budeš pozitivan, a strah te. (Ovo je godina kada je riječ pozitivan dobila najviše negativnih akonotacija).

Svako je imao neki dan koji je bio najgori dan. Taman prođeš treći, Zoranu bio najgori peti, prođe i peti Ivanu bio 7. Ovaj dobio upalu pluća dvanaesti. Respirator, bolnica, sumamed, RTG, CT, sve su to riječi koje su se udomaćile u naš život.

Antigen, antitijelo. CRP, D-Dimer.

Nema grljenja, ljubljenja, rukovanja.

Ne smiješ do bake jer možeš ubiti baku. Možeš i mamu.

Od šopinga je napravljen skandal. Svako ko je otišao u tržni centar proglašen za veleizdaju.

Odlazak na izbore i stojanje u redu je pak bila totalno opravdana i svrsishodna stvar. Predizborni skupovi takođe.

Nemojte molim vas.

U ovu godinu je stalo previše svega da bismo mogli da podnesemo još licemjerja.

Umorna sam.

Svi čekamo kraj 2020. kao da ćemo 1. januara osvanuti kao neki novi ljudi. A nećemo.

Sva ta sranja dočekaće te i sutra. Možda malo mamurluka ako si proslavio kraj i početak. U kućnoj atmosferi naravno. I u krugu porodice jer je svaka socijalizacija zabranjena.

Osim one koja ide u prilog državi, poslodavcu i ekonomiji.

Kako totalno ne bismo napljuvali sve, ova godina nas je podsjetila kako se bude u kući.

Kako se prave peciva.

Kako se mijese štrudle.

Kako se bude prijatelj.

Mene je podsjetila ko su ti ljudi koje možeš da zoveš kad god i koji su tu uz tebe kad je nevolja. Koliko god tvoja nevolja mala ili nevažna nekome bila.

Naučila me ko su ljudi koje ne moraš da zoveš a koji će svakako doći sami.

Naučila sam da je novac važan. Jer novac kupuje dosta toga što ti treba kada se razboliš.

Naučila sam da sve prođe i da je u tom procesu važno da imaš nekoga da te zagrli.

Da ti ispeče uštipak. Pošalje kolač. Jer to znači mnogo više od očitog.

To znači, tu sam, ne boj se.

A dok je god ljudi koji vas vole, ne bojte se.

Proći će.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije