najnovijeNevjerovatnoZabavna Lola

Gdje je nestao Danilo Kiš i kakve veze ima s cipelama za ples?

Gospođica je nosila šešire  i salonske rukavice jer vrijeme koje gazi sve nikada nije pregazilo njene damske manire. Ona ne priznaje promjenu vremena, samo promjenu ljudi, a za ljude nikada nije odveć marila.

Milanka Blagojevic

Dok je redom obilazila butike, u kojima  je nalazila samo kostime za maskenbale, mrštila se i produbljivala bore na čelu. Onda bi ih mazala medom i masirala kafom. Nije vjerovala u moderne kozmetičke preparate.  Oblačila je svoje stare kostime jer nove nije pronalazila. To se više ne prodaje.  Ni dobre šnajderice odavno ne pronalazi, niko ko je kao nekada šio njene kostime, takve su odavno izumrle.  Imala je cijelu kolekciju šešira, održavala ih je tako da joj traju već decenijama.

Kao prava dama koja drži do svoje cjelokupne ličnosti,  marila je za umjetnost. Odlazila je redovno u pozorište i sjedila u prvom redu.  I tamo je joga za lice radila svoje.  Na lošu glumu se mrštila i stvarala nove bore,  a od sjajanih predstava razvlačio joj se osmijeh na lice ili bi kanula po koja suza , pa je postajala zadovoljnija i mlađa.

Percepcije su takve, nekada stare, a nekada podmlađuju.

Nosila je „cipele za ples“ kako ih je nazivala i još uvijek se dobro snalazila u njima, neke rupe po asfaltu grada nastale su baš od njenih koraka. Ona ih je tokom ovih šezdeset godina napravila. U prodavnici cipela svi su je začuđeno gledali kad bi tražila baš takve:

„Cipele za ples“.

Nekada je na igrankama neumorno plesala u njima.  Satima.

Uzalud su trgovkinje iznosile raznorazne štikle, ona se samo mrštila i odmahivala. Vrijeme prolazi ali to ne mijenja njene navike.  Htjela je uhvatiti  taj protok vremena onako kao malo dijete za obraze, stisnuti ali ne previše, da ne iscuri, uhvatiti se u koštac s njim i plesati do zore. Televiziju više nije gledala, morala bi se pomiriti s tim da je sve otišlo dođavola.

Gospođica se ne miri, ona uzima stvar u svoje ruke. Sve stavlja na mjesto, baš tamo gdje pripada. 

Jednom sedmično odlazila je do svoje omiljene knjižare.  Otkad zna za sebe čitala je. Knjige su oduvijek okruživale njen mikrokosmos. Prava dama mora da čita i da govori jezike, taj  njen stav nijedno vrijeme ne može da promijeni..

Danas je stala ispred izloga knjižare i ugledala je svoje namršteno lice prepuno novih bora .

 Nema Kiša– šaputala je u izlog. Sklonili su Danila.

Ušla je u knjižaru i uzviknula na sav glas : Nema Kiša!

U knjižari nije bilo kupaca jer knjižare su uglavnom prazne, samo nekoliko prodavaca koji se zbunjeno zgledaše.

Sklonili ste Kiša sa izloga, nema ga -uzvikivala je gospođica bespomoćno.

Dobili smo nove knjige, sve sami bestseleri – ljubazna prodavačica poče da joj pokazuje najnovija izdanja.

Sa snagom, koja ne priliči gospođici u tim godinama,  odgurnu prodavačicu i pravac među rafe na kojima su stajali klasici dvadesetog vijeka.  Znala je napamet raspored te police. Pokupila je sve knjige Danila Kiša koje je pronašla, damski zadigla suknju i popela se na izlog.

Prodavači su nijemi i nepomični posmatrali ovu filmsku scenu koja se odvija pred njihovim očima. Prijetili su obezbjeđenjem koje nisu imali i policijom koja ne dolazi ni zbog važnijih prekršaja. Uzalud. Ova gospođica ne odustaje.

Aranžirala je izlog baš po svom ukusu, sve Kiš do Kiša:  od Enciklopedije mrtvih preko Grobnice za Borisa Davidoviča i Časa anatomije, u sredini Bašta i pepeo a na najviše mjesto Peščanik, tako je voljela taj roman. Pokazala je na njega i u njihova otvorena usta ubacila  informaciju:

Sedam puta, pročitala sam je sedam puta.

Sve knjige koje su do maloprije bile na izlogu ležale su po podu , sve od:  Kako zaraditi svoj prvi milion, preko Kundalini joge za početnike, Ispovijesti iz harema pa do Romansa iz Pariza…

Ovo može u smeće – govorila je prijeteći.

I da znate, ako budete mijenjali izlog nemam ništa protiv da stavite Andrića, Crnjanskog, Selimovića , ma svejedno…Može i dobri stari Markes, Hemingvej ili Man… Duše nam vape za neprolaznim!

 

A da, umalo da zaboravim Ruse, stavite Čehova, on je za izloga pa neka se prolaznici podsjete kakav je on meštar kratke priče.

Nije ni sačekala da se od šoka poprave, popravila je kostim, namjestila šešir koji se malo nakrivio i otišla. Ali ne zauvijek.

Vraćala se na stara mjesta, tragala za klasicima, lupkajući cipelama za ples ostavljajući nove rupe na asfaltu svog grada.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije