najnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Imam 57 godina i moj otac me se odrekao jer sam homoseksualac!

Ovaj trenutak mi se urezao u sjećanje.

Sedamdesete su, a ja sam tinejdžer.

Prevela: Sara Desančić

huffpost.com

Tv je bio uključen u dnevnoj sobi, moji roditelji su bili u svojim foteljama, a ja sam sjedio na našoj kariranoj sofi. Gledali smo kako Barbara Walters intervjuiše Anitu Bryant, istaknutu anti-homoseksualnu aktivistkinju.

Walters pita Anitu šta bi uradila kad bi saznala da joj je dijete homoseksualac. Njen odgovor je bio jako grub, rekla je da bi se odrekla svog djeteta.

Ne sjećam se tačno kako je Walters odgovorila, ali vjerovatno je bilo nešto poput nevjerice, jer je moj otac, pozivajući se na voditeljicu vijesti, rekao: ”Ona to jednostavno ne može da razumije, zar ne?”

Ali shvatio sam: moji roditelji bi se odrekli svog sina da je homoseksualac. Roditelji bi me se odrekli da znaju da sam homoseksualac. Zato sam se povukao koliko sam mogao i riješio da nikad nikom ne kažem svoju tajnu.

Moja porodica je išla u fundamentalističku crkvu kad god su joj vrata bila otvorena. Pripovjedali su da Bog voli sve- osim homoseksualaca. Nije mi bilo spasa. Nije bilo ljubavi prema meni.

Završio sam srednju školu još uvijek duboko sakriven u ormaru i izabrao da pohađam fakultet povezan sa fundamentalistima. Tamošnji ormar bio je veoma velik i u njemu je bilo dosta učenika. Nažalost, bio sam toliko uplašen i potisnut da iskreno nisam shvatao šta se dešava, ali sada mogu samo da se nasmijem svojoj naivnosti.

Foto: huffpost.com

Jedan navodni porok koji sam prihvati na vjerskom fakultetu bio je alkohol. Dopao mi se. Bio sam siguran da djelujem sofisticirano držeći čašu , ali što je najvažnije, alkohol mi je dozvoljavao da prestanem da se brinem o svojoj seksualnosti, bar na kratko, a taj osjećaj je bio nebeski.

Pronašao sam vedrinu, pomislio sam. Ali ono što mi je alkohol zaista dao bio je novi način da potisnem svoju seksualnost- novi način da se sakrijem od svijeta i ubjeđujem sebe da ne može da se vidi ko sam zapravo.

Vrhunac represije dostigao sam kada sam se oženio ženom. Iskreno sam je volio. Bila je i ostala divna žena. Živjeli smo dugo zajedno i imali smo troje djece, a ja sam i dalje pio. I pio . I pio. Bio sam jadan, a u jednom trenutku, martini mi više nije donosio mir ili radost.

Shvatio sam da su me ubijale sve te godine alkohola. Ubijao sam se. Tragično je bilo to što sam se osjećao tako nisko, da sam zaista želio smrt. Jednostavno ništa nisam mogao da podnesem- ništa od toga- i jasno sam vidio da moram da završim život koji sam živio na ovaj ili onaj način. Tako sam 1998. godine, kad sam imao 35 godina, stao pred sebe i suprugu.

Moja supruga je reagovala s ljubavlju i rekla da pronađem sebe. Nisam odmah rekao našoj djeci, jer su tad bili još uvijek mali.

  1. godine pridružio sam se anonimnim alkoholičarima i započeo posao čišćenja svog neurednog života.

Hvala nebesima na radosti i podršci koju sam našao na tim sastancima. Napokon sam se suočio sa tim ko sam zapravo. Ponekad sam mogao i da se smijem sebi. Bio sam gay i oduvijek sam bio!

Ali prevario sam mnoge ljude, čak i sebe, i činilo mi se nevjerovatnim što više nisam trošio vrijeme i energiju zadržavajući tu fasadu. Takođe sam se prvi put u AA naslađivao povlačenju i rodio se moj alter ego, gospođica Constance Havoc. Zatim, 2000. godine, supruga i ja smo se razdvojili, što je za oboje bilo neophodno.

  1. nazvao sam majku i rekao joj. Bila je zgrožena. Nije rekla ništa o tome kako će ovo uticati na moj odnos sa njom i ocem, ali bila je veoma uznemirena.

Pretpostavljam da je rekla mom ocu, ali nikad nisam pitao. Posljednjih 19 godina nikad nisam mislio da moj otac ne zna da sam gay. Naši nedeljni telefonski pozivi nastavili su se kao i do tad, iako nikad otvoreno nisam spomenuo ni jednog muškarca sa kojim sam izlazio.

Mislio sam da čuvam mir, i zato nisam razgovarao sa njim o svom novom životu, a takođe i on.

Nikad mi nije palo na pamet da je moja majka ocu prećutala istinu o mojoj seksualnosti.”

U jednom trenutku sam živio sa muškarcem i moja majka ga je čak i upoznala. Bila je uljudna ali distancirana i kad god je bila u istoj sobi s njim, gotovo je zadržavala dah.

U nekom trenutku u posljednje dvije godine, nećakinja je mom ocu poklonila iPhone, i bio je posebno uzbuđen što je naučio kako da ga koristi jer je primao fotografije svojih unuka.

Od tada je bilo samo pitanje vremena kada će se pridružiti Facebook-u. Pretpostavljam da je našao moj profil, koji me prikazuje kao izvanrednog i ponosnog homoseksualca.

  1. Januara 2020. godine u 9.56 ujutru zazvonio mi je telefon. To je bio moj otac. Kad sam se javio rekao je: ”Radi se o ovoj homoseksualnosti. Tvoja majka i ja to ne podržavamo. Ne smiješ nas kontaktirati nikad više, ni na bilo koji način.”

Srce mi je udaralo jače nego što sam zamišljao da je moguće. Vid mi se zamutio. Osjećao sam se kao da sam fizički napadnut. Prije nego što je poziv završio, moj otac je rekao: ”Da li sam potpuno jasan? ”Rekao sam mu da jeste i spustio slušalicu.

I eto- odrekli su me se u 56. godini jer sam gay!

Jedna od mojih ćerki, koja me je u to vrijeme posjetila, plakala je kad sam joj rekao za poziv. Odmah je počela da razmišlja kako će to uticati na njen odnos sa bakom i dekom.

Poslao sam poruke svojoj djeci, svom terapeutu i još nekoliko ljudi sa kojima sam blizak. Odmah su mi pružili podršku. Moj sin je bio u tolikoj nevjerici da sam morao nekoliko puta ponoviti šta se dogodilo.

Moja druga ćerka je takođe bila uznemirena i govorila mi je da me voli. Svi su bili šokirani ali su mi takođe stavili do znanja da me neće napustiti. Svi su željeli da znam da me, bez obzira na odbijanje roditelja, bezuslovno vole.

Pošto sam sve priznao kao odrastao čovjek, nisam se suočavao sa mnogim poteškoćama sa kojim se drugi LGBT ljudi suočavaju rano u svom životu. To što su me se odrekli roditelji imalo je tako nepodnošljivu težinu.

Tokom sljedećih nedelja imao sam noćne more i u svim je bio moj otac. Uzeo sam nekoliko dana odmora od posla. Prebacio sam se na nedeljne terapijske sesije i mjesečne posjete psihijatru. Ponovo sam počeo da idem na sastanke AA, a kada sam otkrio šta se desilo, svi članovi moje grupe su mi bili podrška.

Krajem aprila noćne more su prestale. Išao sam na pregršt sastanaka sa novim partnerom i svakodnevno smo se dopisivali dok smo bili razdvojeni zbog državne naredbe zbog COVID- 19. Radio sam od kuće i pauza mi je dobrodošla. Mogao sam da radim svojim tempom. Moj život se činio kao da je ujednačen.

Naravno, nije sve bilo idealno. U jednom trenutku moja 24- godišnja ćerka me je nazvala i pitala u suzama da li ću je se ikad odreći. Iskreno se pitala ako uradi nešto da li ću prestati da je volim.

Počeo sam da plačem, uvjeravajući se da ona zna da moja ljubav prema njoj jeste i uvijek će biti bezuslovna. Ne znam mogu li ikad oprostiti roditeljima traumu koju su nanijeli mojoj djeci.

Na kraju, moja djeca su bila ključ za početak liječenja. Ovo iskustvo je jasno pokazalo da sa svakim od njih imam odnos koji ne može da se prekine ničim što su moji roditelji uradili ili što mogu uraditi u budućnosti.

Moja djeca me u potpunosti prihvataju i osjećam se zahvalnim što mogu da podijelim svoj život- i to ko sam zapravo- sa njima. Pričam im o muškarcima sa kojima se viđam. I srećan sam što mogu da im pričam sve, a oni mi govore o svom životu. Ne osuđujemo jedni druge i visoko se cijenimo.

Nedavno sam imao priliku da razgovaram sa svojim najstarijim prijateljem o tome kako me se u 56. godini odrekao 90- godišnjak.”To je smiješno”, rekli smo obojica istovremeno.

Kako nastavljam da zarastam, manje sam šokiran i manje povrijeđen, i zaista, sve što trenutno mislim je da je ovo smiješno. Nezavisna sam odrasla osoba.

Imam ispunjen život. Napokon sam u stanju da budem ono što jesam. Šta moj otac misli da postiže s ovim?

Tada se, prije samo nekoliko sedmica, desilo nešto prelijepo.

Moja majka, koja boluje od demencije, poslala mi je čestitku za moj 57. rođendan. Bilo je očigledno da moj otac nema nikakve veze s tim. Unutar čestitke nalazila se bilješka na kojoj je pisalo:”Volimo te.”

Nije bilo propovijedi ni bacanja otrova. I što je još nevjerovatnije, to je bio prvi put u životu da je upotrijebila riječ “ljubav”, a da joj to već nije nametnutno. Zbog njene demencije, njeno kritičko “ja” je nestalo i, u dobi od 89 godina, izgleda sa se pretvorila u majku prepunu ljubavi koju nikad nisam imao.

Nažalost, ne osjećam da mogu doprijeti do nje. Otac bi presreo sve što bih joj poslao i uvijek bi se javljao na telefon kako ne bih mogao da pričam s njom. Ali zadržaću ovu prelijepu poruku kao podsjetnik da negdje u njoj postoji ljubav prema meni i da možda nikad nije kasno da pronađem, primim i pošaljem ljubav u svijet.

Uprkos svemu što smo prošli, to djeluje kao poklon. Mislim da ću ga prihvatiti.

Jake McPherson obučava ljude za sertifikovane vršnjačke specijaliste za mentalno zdravlje. Onima koji žive sa mentalnim bolestima daje nadu pružajući im vještine za povratak na posao i poboljšanje sopstvenog oporavka pomoću alata zasnovanih na dokazima.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije