Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Rane koje nam zadaju naše majke

Kad sam imala četiri godine bila sam u prodavnici Ralph’s i uhvatila sam blistavu teglu kikiriki putera sa plavim poklopcem, moleći mamu kroz jecaje da mi kupi ali ona mi je bijesno otela teglu iz ruku.

Prevela: Sara Desančić

elephantjournal.com

Da bih pružila neki kontekst ovom incidentu, tokom odrastanja imala sam jako čvrstu vezu sa bakom Ruth i tetkom Wende i često bih provodila noći kod njih. Prvi put sam vidjela kikiriki puter Skippy kod tetke.

Gledala sam kako stavlja tu gnjecavu masu pješčane boje na svoje kukuruzne pahuljice, koje je poslije stavljala u frižider kako bi bile spremne za jelo kad se vrati s posla u 5 ujutru sljedećeg dana.

Nekih večeri dok sam bila kod bake Ruth, nakon što bih pojela kremastu domaću supu od praziluka i krompira, zamolila bih tetku Wende za kašiku Skippy-a.

Skinula bi teglu s gornje police bijelog ormarića, izvukla dvije kašike, umočila ih u teglu, ponudila mi jednu sa svojim visokim, laganim a donekle napregnutim glasom “Izvoli, dušo”, a onda bi drugu kašiku stavljala na brdo kukuruznih pahuljica.

Uživala sam u toj kašiki Skippy-a. Kod kuće smo imali prirodni puter od kikirikija- onakav kakav promiješate nožem da biste rastvorili izdvojeno ulje. Dok sam uživala mješajući prirodni puter od kikirikija i jedući ga sa svježim jabukama koje je mama sjekla, vještački ukus Skippy-a topio mi se u ustima na način na koji prirodni kikiriki puter to nije mogao.

Možda je to bio komfor doma moje bake, druženje sa tetkom ili zarazna priroda same hrane, ali nešto je natjeralo moje četverogodišnje ja da pita mamu da li možemo da kupimo Skippy tog dana, ne misleći da nešto suštinski nije u redu sa pitanjem, osjećajući se dovoljno sigurno da je pitam za nešto za čim sam toliko žudila.

Reakcija moje mame je bila nešto poput:

“Šta? Ne! Ne kupujemo te stvari. Zašto bismo to kupili? Vrati to nazad!”

Bila je šokirana zato što sam tražila Skippy-a. A moje malo ja bilo je zbunjeno zato što je tako odreagovala.

Moja majka je uvijek imala na umu moje dobro. Iz njene perspektive za odrasle, to što mi nije dozvolila da uzmem kikiriki puter Skippy značilo je da me uči zdravom načinu života.

Foto: Canva

Ipak, kao malo dijete , pretvorila sam njenu reakciju u poruku o sebi i svojoj vrijednosti- obrazac koji se ponavljao sa nebrojenim interakcijama tokom godina, obrazac koji je evoluirao u štetan ciklus skrivanja svake moje potrebe, straha i želje od moje mame.

Ove nedelje, 19 godina nakon incidenta Skippy, obavila sam razgovor s mamom. Pokušale smo da izliječimo našu vezu. Dok smo razgovarale, osjetila sam kako mi u želucu žubori vrućina, kao što mi se to često dešava dok sam s njom, a onda sam se u duhu ranjivosti očajnički uhvatila za kosu i pitala je:”Zašto se uvijek ljutiš na mene? Osjećam kao da nikad ne želiš da budem svoja!”

Zastala je, suptilno potrešena mojim bijesom i rekla:”Pa uvijek si krila stvari od mene. Čak si me odgurnula od malih nogu.”

I jesam, jer kad sam bila vrlo mala naučila sam da neke stvari uznemiruju moju majku, a druge ne, pa je bolje da radim ono što je ne uznemirava, jer kad viče na mene, to boli.

Svjesno i nesvjesno zgnječila sam se u jednostavniju sebe koja će sigurno biti prihvaćena i odgurnula bih je u slučaju da se prikrade preblizu i pogleda mi fasadu. Poruke koje sam kao dijete energično dobijala od moje majke- moje primarne njegovateljice- služile su za stvaranje lažnih osnovnih uvjerenja o tome ko sam i kako me svijet prihvata.

Pisac i govornica Bethany Webster kaže:”Za ćerke koje odrastaju u patrijarhalnoj kulturi postoji osjećaj da moraju birati između osnaživanja i voljenja.”

Odabrala sam da me vole, kao što čini većina nas, uklopivši se u ono što sam mislila da majka želi od mene, u iskrivljenu verziju mene.

Ovaj obrazac tajnosti i potiskivanja sebe zbog očajničke želje da budem voljena bio je prisutan ne samo u vezi sa mojom majkom, već i u mojim prijateljstvima i romantičnim vezama od djetinjstva pa nadalje.

Došlo je do tačke kad sam se često osjećala nesposobnom jer sam toliko duboko uslovljena da vjerujem da sa mnom nešto od rođenja nije u redu. Dakle, da bi preživjeli, izbjegli bijes i duboku bol zbog osjećaja nebrige, samozatajivanja postali smo druga priroda.

Ovo je majčina rana.

Po riječima Bethany Webster: ”Majčina rana je bol koji se prenosi generacijama žena u patrijarhalnim kulturama. Uključuje i disfunkcionalne mehanizme suočavanja koji se koriste za preradu tog bola.”

Sa ovim sam upoznata iz sopstvenog iskustva, ali ipak one koje se ne identifikuju kao žene ili koje tjelesno majke nisu odgajale i dalje imaju nijansiranu majčinu ranu, bilo da se tiče onog ko su im bili staratelji, nedostatka majke ili načina na koji ih je okolna zajednica prihvatala.

Iako su moje borbe da na svijet iznesem svoje autentično ja uglavnom rezultat mog odnosa s mamom, one su sve samo ne njena krivica. Generacijska vjerovanja predaka prenešena su iz vremena i stvarnosti kad su žene bile cenzurisane prema njihovim jezgrima, kada bi nas iznošenje cjelokupnog sebe moglo doslovno ubiti ili zaključati.

Dakle, ova lažna uvjerenja smo naslijedili od svojih majki da bi nas čuvale, a one su to naslijedile od svojih majki, a one od svojih majki.

Suočavanje sa majčinskom ranom odnosi se na skidanje čvrsto stegnute maske na koju smo zaboravili da smo je nosili. Takođe, suočavanje sa iskrenošću- je izazov za sve, svaku rasu, seksualnu orjentaciju, fizičke ili mentalne sposobnosti da zadržite ličnost biti “u redu” u društvu koje nam oduzima pravo da budemo, obilna bića koja dišu.

Zacjeljivanje majčine rane nije mržnja prema majkama: radi se o tome da kažete “Ne može dalje!” na obrasce konkurencije, nedostojnosti, mržnje prema sebi i svakog ograničenog sistema vjerovanja kojeg želimo da se odreknemo jer jednostavno više nije naš, već nam je generacijski prenešen i duboko utkan u patrijarhat pod kojim živimo.

Živimo u kulturi u kojoj se na majke i primarne njegovatelje vrše neprimjereni pritisci bez neposredne potrebe da se zadovolje sve djetetove potrebe, a ako u tome ne uspiju, onda su propale kao ljudi.

Mi, gotovo paradoksalno, takođe živimo u kulturi u kojoj smo sramoćeni zbog toga što otvoreno izražavamo bilo šta osim poštovanja prema majci.

U dubini koštane srži znam da je patnja koju sam proživljavala od majke, direktan rezultat ućutkivanja žena iz naše porodice generacijama.

Moj bijes prema mojoj mami je jednostavno odčepljivanje nebrojenih generacija u kojima su ugašeni krikovi svake žene u našoj krvnoj liniji.

Foto: Canva

Dakle, po mudrom savjetu Bethany, ovaj opravdani bijes držim na istom mjestu gdje se i zahvalnost nalazi, kao i poštovanje prema mojoj mami koja je učinila najbolje što je mogla u okolnostima koje su joj date i vjerovanjima koje je naslijedila.

Rad kroz majčinu ranu podrazumijeva oslobađanje svake sramote zbog osjećaja krivice ili nezahvalnosti zbog bijesa na mamu kako bih mogla da izliječim svoje rane i pređem u stanje dublje ljubavi prema sebi i svijetu oko sebe.

Ovo je samo-materinstvo, gdje učimo da se povezujemo sa ljubavlju svemira i majkom na način na koji smo oduvijek željeli. To nam je dozvoljeno. Zaslužujemo da osjetimo mekoću sopstvene njege.

Jednog dana, nadam se da ću biti majka. Bez obzira da li ću ih usvojiti ili lično roditi, želim da radim sa djecom kako bih stvorila okruženje otvorenosti i sigurnosti u našim interakcijama.

Danas, šetajući kroz prodavnicu prehrambenih proizvoda, uvijek biram prirodni kikiriki puter umjesto Skippya. Uživam u bogatom slanom ukusu i sviđa mi se kako se može sipati direktno preko tegle. Ovo je jedna od tendencija moje majke koju želim da zadržim. Ali zato, mnoge druge rado puštam.

Dok se malo po malo suočavam sa majčinom ranom, učim da opraštam. Prepustila sam se oproštaju. Opraštam sebi.

Dok piše ove riječi, osjećam da mi poznata rijeka hrabrosti kupa tijelo i ispunjava me dahom kako bih ostvarila svoje najdublje istine.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije