Marina Radoš: Veselim se praznicima bez šopinga, ljudi i kolača po Instagramu
Vratio mi se osjećaj djetinjstva.
Kafići ne rade pa kavu uglavnom kuham u kući.
Sad sam je počela iznositi ispred zgrade da ponudim prijateljice, kao što su to naše majke radile nekada davno. Znate ono – skuhaš kavu da zamiriše, staviš šalice na tacnu, u džezvi je više kave nego što vas dvije možete popiti, ako tko naiđe.
Okolo se djeca igraju, razbijaju koljena, stalno dolaze i zapitkuju. Dan je topao i sunčan, kao da smo jučer mi bili ta djeca.
Moja frendica i ja pijemo tu kavu, razgovaramo i tračamo. Bliži se trideseta, prve bore i početak transformacije u majke i tetke. Dobivamo lagano njihove mane.
Zaista mi se jučer, u sunčanu nedjelju usred pandemije, vratio osjećaj djetinjstva. U toj jednoj kavi bez kafića. U tom vremeplovu za kojim sam čeznula, u povratku u bezbrižnost i dane kad su mi krvava bila samo koljena.
Zaista, jedna kava bez kafića, turska kava na tacni ispred zgrade, postala je taj momenat. Sreća koju sam godinama tražila u gradovima gdje sam živjela.
Foto: Canva
Koliko sam samo jurila naprijed, kao na autoputu, ne stajući, ne osvrćući se, pretjecala sve one koji bi mi mogli dati putokaze. Koliko sam samo htjela naprijed, u budućnost, u novi dan koji je očito svanuo da bi zastao svijet.
Apsolutno je odvratno romantizirati nevolju koja nas je snašla. Ona je planina koja se odvalila i pala na naš autoput prema budućnosti, prema sutra, prema naprijed.
Trebat će nam dugo da je sklonimo i počistimo nered kako bismo sjeli u automobil života i krenuli naprijed. U toj raboti mnogih od nas neće više biti.
Mnogi će izgubiti razum čekajući, mnogima će stradati zdravlje, mnogima će biti uništeni automobili.
Zato, dok čekamo da se otvori put i svijet, trebamo prihvatiti pomoć djeteta u sebi, majke u sebi, djetinjstva u sebi, doma u sebi.
Uskoro se bliže praznici, zato ovo i pišem.
Ovi praznici, samo ovi ikad, bit će prilika da budemo djeca. Prava djeca koja smo bili. Da čekamo Božić i Novu godinu bez tisuću poklona. Bez tržnih centara. Bez advenata i kuhanog vina. Bez desetaka nepoznatih ljudi po kući.
Mogli bi ovo biti praznici bez peglanja kartice do besvijesti. Praznici bez natjecanja u broju savršeno napravljenih kolača.
Praznici bez stresa oko čišćenja. Praznici bez planova za skijanje. Praznici bez teških financijskih odluka. Praznici bez života u koji smo tako brutalno požurili.
Praznici puni skromnosti i ljubavi.
Imamo još jednu šansu da doživimo Božić iz djetinjstva. Tako me raduje ta spoznaja.
