Slomljena sam. Duša mi je klonula, a tijelo odavno nije moje.

Prvo tiho, što tiše, a onda glasnije i glasnije, kao da je suzama htjela da spere sve ove modrice koje su se taložile po licu. Međutim,  njih više ni puder nije mogao da sakrije.

Stajale su, tako, visoko, uspravno, kao beleg, kao trajni podsjetnik na loš izbor. Njeno je bilo trpjenje, brojanje modrica po tijelu i pokušaj da se sjeti kakav joj je život bio prije ovog potopa.

Njegova je bila visoko podignuta ruka u vazduh, nonšalantno,rutinski, kao prva jutarnja kafa. Ljubomorno je čuvao  sve one grimase kojima je svakodnevno pokazivao toliku mržnju, toliki bijes. A, negdje između tekao je život.

“Zašto ostajem”, pitala se toliko često, ali  još nijednom nije odgovorila na to pitanje ni sebi, ni drugima. Ostala je i onda kada  je kao nevaljali   dječak upotrebio njenu glavu umjesto lopte  za udaranje od vrata.

Ostala je i kada mu se lice izobličilo od tolikog bijesa neprestano je udarajući tragajući za neopisivim zadovoljstvom.  Sadisti nikada dosta!

Nasilje mu je kao droga, uvijek iznova traži onaj prvi put. 

Foto: Canva

Ostala je i sada, iako više ne prepoznaje svoj odraz u ogledalu. Imala je 36 godina, a bora, tih vječnih neprijateljica  svake žene, imala je na prodaju. Samo  kupaca nije bilo.

“Slomljena sam. Duša mi je klonula, a tijelo odavno nije moje. Kada sam prestala biti Aska?  Kada sam izabrala da budem žrtva, a ne borac. Koje presekao vrpcu mog puta i ostavio me u mraku?

Znam da život pruži koliko možeš podnijeti. Evo, dokazala sam sebi, njemu, drugima da mogu izdržati  tone šamara, uvreda, psovki, da na svojim plećima mogu nositi njegovo ogorčenje, njegov bijes, njegovu nesigurnost i strah.

Dokazala sam da i onaj ko visoko leti padne mnogo brže u bunar sopstvenih iluzija, ambicija i ideala. O, kako sam naivno mislila da mogu sve, da sam jaka, odvažna i hrabra.

O, kako sam mislila da mogu da mijenjam svijet svojim odlukama, da ni Pluton nije nedostižan. Evo, sudbina mi se kezi  pokvarenim zubima, ostavlja me u bunaru da se ugušim u sopstvenoj sujeti, jer sam običan crv koji ne može ni jabuku da pronađe za sebe”.

I dok su joj misli rovito nadolazile, kao da je i one kažnjavaju pogrešnim izborom, odjednom je čula eho sličnog glasa kao svog:  “Dosta je mama!”

Nježne ruke su joj dotakle rame i tiho je rekla : “Idi, vrijeme je!”

Okrenula se i pogledala je nju, to sićušno, nježno stvorenje. Svoj alter ego. Najbolji dio sebe.

U kojoj fazi života, u kojoj pauzi od šamara je zaboravila da ima nju, svoje dijete. Čemu je uči – trpljenju, da sagne glavu, da ćuti, da klone.

NE, odlučno se usprotivila u sebi. Ovo je majčinski ispit života. Naučiće je da je nasilje izbor, a ne stil života. Naučiće je da niko više ne može da ponizi jednu ženu od nje same, ukoliko odluči da broji šamare umjesto da ih spriječi.

Naučiće je da jagnje može biti svako, ali samo rijetki imaju priliku da dosegnu zvijezde i to samo ako se odupru predrasudama i nametnutim normama. Naučiće je da je brak institucija u kojoj se žena poštuje i da olako ne shvata taj put pronalaženja sreće.

Jer, ona je hodajući zbir brzopletosti, naivnosti i pogrešnih odluka. I zato će biti primjer svom djetetu. Konačno je širom otvorila oči! Ništa nije rekla, samo je duboko  udahnula  i počela da vadi stvari iz ormara. U tom činu je prekinuo njen mali anđeo:

“Mama, za sreću nisu potrebni koferi, samo ljubav i čiste misli.” Pogledala je u nju, uspjela je da iskrivi usnu u vidu osmijeha i samo je pomislila: “Moje je dijete poraslo, a da ja to nisam ni primjetila.”

Odlučna, da će od tog trenutka biti sve drugačije, uhvatila je za ruku, krenula ka izlaznim vratima i duboko udahnula vazduh slobode.