Moj dječak, moj Mahir, koji nije imao loše ocjene, nije pio, nije se drogirao, nikome nije pravio probleme, a najmanje je bilo koga zlostavljao, izgubio je svaku nadu, jer je u školi bio višestruko izdan.
Dragana Janković / Facebook
S jedne strane od svojih drugova, s druge strane od onih koji su ga prvi morali zaštiti, ako ništa drugo, onda zato jer im je to zakonska obaveza.
Svi šute. I vjerovatno će i dalje tako.
Možda će im život tako biti lakši, kao što nedavno rekoh jednoj na smrt uplašenoj nastavnici od koje sam tražila da na sudu posvjedoči samo ono što je i sama vidjela. Neka radi po svojoj savjesti.
Moje dijete, na moju beskrajnu tugu, nije izdržalo, ali se svejedno i s razlogom bojim za druge.
Bojim se – Čije je dijete sljedeće?
Koliko mučenih i mrcvarenih nikada više neće doći kući? Ili će doći, ali trajno traumatizirani. Koja majka više neće ugledati svoje dijete sa ruksakom na vratima?
Koja je, majke, od nas sljedeća?
Majka sam, a djeteta nemam. Živim u svijetu u kojem me policija s ruljom dočekuje na hladnom betonu, gdje krv moga dječaka teče… Niko mi ne kuca na vrata. Moje dijete svojom je voljom otišlo s ovoga svijeta koji ga ni mrtvog nije pustio da spava.
Alisa Mahmutović
U znak sećanja na Mahira Rakovca
14.12.2015 – 14.12.2020.godine
Prenosimo. Ustupamo prostor. Stavovi iskazani u prenesenim tekstovima su lični stavovi ili stavovi redakcija u kojima je autor zaposlen i nisu nužno stavovi Lola magazina.
