Lole iz komšilukanajnovijeO ljudima

Milanka Blagojević: Knedla u grlu je počela da je davi

Jagodice njenih prstiju prelazile su preko prvih udubljenja na licu.

Milanka Blagojevic

Otkad su tu? Kako su se stvorile?

„ Sama sam kriva“,  govorila je po ko zna koji put.

„Da sam se manje mrštila, ona ne bi bila tu, a ja bih bila ljepša.“

Grčevi na licu počeće da stvaraju nove bore koje neće uspjeti sakriti.

Sve grčeve koje je osjećala tjerala je na dno želuca. Želučani sokovi dovoljno su jaki da ih sve rastope. Ali grčevi su moćni, isplivaće kad-tad.

Pojaviće se nove bore na licu, novi strahovi, sudari sa sobom i svijetom.

Izgalamiće se na frizerku, a grč iz želuca šapnuće joj na uho: „To sam samo ja, nisi me se riješila.“

Toliko je grčeva koji su joj prostrujali tijelom. Od onih prvih koji su je izbacili iz materice, preko onih u stomaku u prvim mjesecima života.

Grčevi zbog kečeva u školi, prvih neuzvraćenih leptirića u stomaku, prvog posla, otkaza i naposljetku, njegovog odbijanja i prevare. Grčevito se borila da ga vrati, dok ga na kraju nije ispustila.

Od toga je knedla u grlu počela da je davi.

Ubrzo se ukazala i duboka bora na njenom nježnom vratu.  Kad ga je ugledala s drugom ženom, bora između obrva ukopala se je još dublje. Lice druge žene izgledalo joj je glatko poput svile. Od toga joj je grčevito podrhtavalo srce.

Grčevi su stezali njene korake i utjerivali strah. Pokušavala ih je stresti sa sebe duvajući u njih kao u rođendanske svjećice. Zamišljala je želje. Snove je dodirivala prstima dok ih strahovi ne otresu o pod. Novi grčevi pojavljivali su se niotkud.

 Nekada je pokušavala da ih otjera optimizmom onda su je ućutkivali: „Previše smijeha donosi tugu  i ne žalosti se previše zbog njega, tjeraj ga u onu stvar.“ Ona ih je tjerala u želudac. Njih dvoje. I njeno lice, glatko poput svile.

 Ali, želudac ih je vraćao i pravio na njenom licu bore.

Nikada nije vidjela njene oči. Pitala se kako bi izgledale njene bore ogledane u njenim zjenicama.

Poželjela je da ga vrati, da se grčevito bori za njega.

  „Ne usuđuj se“, često je slušala. Od toga je osjećala grčeve u listovima koji su je noću budili.  Zaustavljali. Pri buđenju željela je krenuti dalje.

Ulicama kojim je koračala preglasan smijeh predskazivao bi tugu, previše zaleta pad, suviše optimizma naivnost…  Zbog toga je osjećala grčeve u grudima.

Od njih se smanjivala, padala sve do svojih stopala. Padala do njenog lica i njenih očiju u kojima se nikada nije ogledala. Padala do njega i vraćala mu otopljene grčeve iz želučanih sokova. I puštala. Suočila. Grčevito se borila sa sobom. Upadala na scenu svog života kao deus ex machina.

Otjerala ih u onu stvar. Njih dvoje, njeno lice glatko poput svile, njene oči…

Ulicama kojima će hodati smijaće se glasno i sanjati i nadati, onako naivno poput djeteta.   

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije