Rekla si da ćeš zvati, ali nikada nisi

Vozu zapletenom u polje trske. Sjediš i kroz prozor gledaš guske.

Prijatelji se više ne javljaju zato što svi putuju u svojim privatnim plavim vozovima, ustremljenim na budućnost bez prijema.

Neki neće pristati na peron nikada, a mnogi su pristali na oholost nošeni inercijom pruge, ili zaslijepljeni kompleksom malih bogova koji na dlanu u staklenoj kutiji drže svijet i nehajno ga pomijeraju palčevima.

Teški žičani telefon sa velikim kružnim brojčanikom spava na oltaru kuće, vezan za njene zidove, dok ti putuješ. Zvoni u glavi flešbek na vrijeme kad se s radošću podizala ta masivna glatka slušalica.

Uvijek te neko dočekivao sa osmjehom. Jer pozivi su bili rijetki, ali tako važni. Pa smo pričali rado, satima i sa nepoznatima i sa dvojnicima, a kamo li sa dragima.

I uvijek je bio tu neko tvoj da te podsjeti kad se vratiš s puta da te zvao prijatelj. „Ne zaboravi da se javiš“, glasom savjesti te napominjala baka, ili mama, ili neko drugo divno ljudsko biće koje zna koliko su prijateljstva važna i kako se teško grade, a lako razrušavaju. Ciglu po ciglu, propušten po propušten poziv.

Foto: Canva

Sada te ništa ne napominje. Imaš više aplikacija za prijateljstva nego prijatelj. Bezličnih aplikacija da te digitalnom neobaveznošću podsjećaju da pozoveš, da čestitaš rođendan… Da si prije tačno 10 godina sa tim prijateljem nasmijana na obali Dunava nazdravljala posle datog ispita.

Ali tvoj plavi voz suviše brzo putuje ka budućnosti da bi se zaustavljao na nebitnim stanicama.

“Ne čujem te ništa. Čekaj da okrenem nulu”, govorili smo često. I nula je zaista čistila žice, izoštravala signal, magično popravljala šumove. Nije postojao problem u vezi koji nije jednostavno ispravljalo jedno okretanje nule.

Sad nas više ništa ne može popraviti. Olako dajemo obećanja koja ne mislimo ispuniti. Olako vjerujemo da imamo sve na dlanu u staklenoj kutiji, da imamo toliko mnogo izbora i više nego dovoljno vremena da ih načinimo.