Lanu Bastašić volimo da predstavimo kao banjalučku književnicu, iako to možda nije baš sasvim tačno.
Nakon velikog uspjeha njenog prvog romana Uhvati zeca, pred nama je novo štivo mlade spisateljice.
Zbirka priča “Mliječni zubi” Lane Bastašić objavljena je nedavno u izdanju beogradske Booke i sarajevskog Buybooka. To je jedan od povoda za razgovor koji je pred vama:
Prvo, jedva smo dogovorili ovaj razgovor jer si jako zauzeta davanjem intervjua. Kako ti se čini sve to, nisi očekivala?
S jedne strane mi je drago što ima toliko interesovanja za zbirku, budući da kratke priče nisu najpopularniji žanr među ovdašnjim čitaocima.
S druge strane, ove sedmice morala sam da odbijem nekoliko poziva za intervju jer mi postaje previše. Ta vrsta interakcije iscrpljuje jer sjediš satima i odgovaraš na pitanja, što znači da ne možeš da pišeš ili radiš bilo šta drugo.
Iskreno bih voljela da se novinari malo pozabave mojim kolegama i kolegicama koje nepravedno zapostavljaju. Umjesto što imamo dvadeset intervjua s jednom osobom, nije li zanimljivije intervjuisati dvadeset pisaca?
Kakva ti je bila ova godina?
Kao i svima – iznenađujuća, teška i duga. Većinu karantina provela sam u Zagrebu, igrom slučaja u gostima, a gotovo svi književni festivali i promocije su otkazani. Trebalo je da idem u Brisel, Minhen i Barselonu, ali sve je otkazano ili odgođeno.
Međutim, ne mogu da se žalim. Znam ljude koji su ostali bez posla, pa i one koji su izgubili svoje najbliže. Stoga ipak biram da kažem da sam ove godine imala sreće i da se nadam da sam zahvaljujući njoj naučila da ne uzimam stvari zdravo za gotovo.
Užasan vazduh udišemo posljednjih mjeseci, hladnoća i smog su zaštitni znakovi svih balkanskih gradova. Pitam se, nedostaje li ti Barselona?
Čim sam se preselila u Beograd, poslije skoro sedam godina u Barseloni, završila sam kod pulmologa zbog smanjenog kapaciteta pluća.
Smeta mi smog, smeta mi tolika količina neregulisanog saobraćaja, smeta mi što se svuda puši i onda smo mi nepušači kao neki drugorazredni građani koji to prosto moraju da prihvate, inače kvare atmosferu…
Zbog toga me plaši dočekati starost u ovom gradu – ne želim doživjeti da mi prijatelji umiru od raka ili drugih bolesti izazvanih ovakvim vazduhom. Najčudnije od svega je ta neka kolektivna zabluda – da je to sve normalno i da ne treba praviti dramu. Tu zabludu možeš da uvidiš samo kad se makneš negdje gdje možeš da dišeš.
U novoj zbirci pišeš o odrastanju, traumama i surovom svijetu djetinjstva tokom devedesetih. Koliko su takva iskustva naše generacije zapravo doprinijela ovakvom stanju u društvu danas. Danas kada su ti ljudi u svojim tridesetim?
Otkako je zbirka objavljena, dobijam dosta pitanja koja bi bilo bolje postaviti psiholozima i pedagozima 🙂
Ne volim da generalizujem i ne znam koliko je uopšte moguće govoriti o generaciji. Mislim da nema nijedne koju roditelji nisu na neki način pokvarili. To je neminovnost roditeljstva. Mene je zanimalo kako se trenuci koje proživimo u djetinjstvu utisnu u nas, i poslije imaju potencijal da nas učine lošijim, ili makar nepotpunim ljudima.
Koliko je po tvom miebi i da li je, naša lična odgovornost da se obračunamo s vlastitim traumama i kočnicama? (jer u suprotnom nastavljamo da proizvodimo štetu, sve se prenosi dalje)
Mislim da je to osnova odrastanja – prihvatanje odgovornosti za sopstvene postupke. Dobro je obraditi traume iz djetinjstva, svariti ih i razumjeti, ali važno je onda ići dalje i prestati kriviti prošlost i druge ljude za svoje greške.
Foto: Radmila Vankoska
Gdje se osjećaš kao kod kuće? Koji su preduslovi da bi nešto mogla osjećati svojim domom… ili bar nekim sigurnim mjestom?
Ima više mjesta gdje se osjećam kao kod kuće – u Beogradu, Banjaluci, Zagrebu i Barseloni. Ono što mi je najvažnije da bih razvila taj osjećaj pripadnosti, jesu moji ljudi, porodica i prijatelji koje imam u tim gradovima.
S druge strane, znalo mi se desiti da pijem kafu na nekom trgu koji sam posjetila prvi put u životu, u gradu u kojem ne poznajem nikoga, da osjetim da sam baš tu gdje treba da budem. Ne treba se vezivati za mjesta previše. Važno je dozvoliti životu da te iznenadi.
Koje su tebi najdraže zbirke kratkih priča?
Budući da sam studirala anglistiku, najpoznatije su mi zbirke napisane na engleskom jeziku. “Dablinci” Džejmsa Džojsa, sve priče Ketrin Mensfild, nezaobilazni Hemingvej.
Iz mlađe generacije to su Čiver, Kuver i Karver (takozvana “cvr” trojka američke kratke priče). Obožavam i Grejs Pejli, Sintiju Ozik, Lusiju Berlin, fenomenalna Edna O’Brajen i, naravno Alis Manro.
Što se tiče ostalih jezika, suvišno je pominjati Čehova – mislim da je neozbiljno da se kratkom pričom bavi neko ko ga nije čitao. Zatim Kafka, Mopasan, Gogolj, Rodoreda… Mnogo ih toga 🙂
Šta voliš da čitaš u posljednje vrijeme? I da slušaš/gledaš?
Upravo sam dovršila odličan roman Sestre, Dejzi Džonson. Nažalost, još uvijek nepreveden kod nas. Slušam najviše džez, jer uz njega mogu da pišem, najviše Koltrejna, Dejvisa, Čarlija Parkera i Arta Blejkija, ali i nešto novije produkcije.
Volim da gledam stare filmove, pa kad god mogu pobjegnem u Jugoslovensku kinoteku, ali da se ne lažemo – ovo je bila godina Netfliksa i pidžame. Mislim da sam odgledala neke od najglupljih serija u istoriji televizijske drame. I nimalo se ne stidim toga 🙂
Voli da priča i još više da sluša. Voli da piše i još više da čita. Opsjednuta vremenom i bez sata uvijek zna koliko je sati ali ipak često kasni.
