Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

On je pogledao: „Izgledaš kao da ti nije dobro, opet pritisak?”

Na jedini dio  tijela kojim je uvijek bila zadovoljna padale su sunčeve zrake.

Bile su duge, tanke, listovi izvajani.

Milanka Blagojevic

Uhvatila se za butine i uočila strije, namrštila se tako da joj je bora između obrva postala još dublja. U njoj je krila strah od starosti. U ovim strijama urezaće dane majčinstva.

Bila je srećna i umorna. Eto, to je majčinstvo, pomislila je, sreća i umor. Ne, ne, ima tu još pregršt osjećanja koja su dominantna, razmišljala je. Strah. Strah.

Tako je sićušna i nezaštićena, potpuno zavisna o meni. Koža joj je mirisala. Tako umirujuće. Bacila je pogled na svoje noge i ugledala stomak. Spašće, svi kažu. Spadne, dok mala prohoda, nećeš ni trepnuti, a sve će biti po starom.

Izašla je na hodnik i prošla pored velikog ogledala, učinilo joj se da u odrazu vidi stariju verziju sebe.

Ušla je u kuhinju. Tamo je sjedio starac. U grlu joj je rasla knedla, pomislila je da će se udaviti. Šta mu se desilo?

Pogledala je u svoje noge, nisu bile gole, na njoj se odnekud stvorila široka trenerka, preko leđa imala je pleteni prsluk.

Šta se dešava? Teško je disala.

On je pogledao: „Izgledaš kao da ti nije dobro, opet pritisak? Skuvao sam ti kafu.”

„Ali ti nikada ne kuvaš kafu.”

„Kuvam otkad si ti bila u bolnici, sjećaš se?”

„Misliš na porođaj?”

Nasmijao se: „Ne, draga moja, porođaj je bio prije 35 godina, sad kad si bila na operaciji, sjećaš se da sam počeo kuvati kafu, čaj, praviti kajganu.”

„Bože, pa mi smo stari. Ali maloprije…”

Tu zastade. Htjela je pričati o nogama i bebi.

„Gdje je Ana?”

„Nije još zvala, znaš da zove poslije podne, kod nje je još noć, pobogu.”

„Gdje ona živi?”

Pogledao je zabrinuto i uzeo za ruku.

„Zar se ne sjećaš gdje ti kćerka živi?”

„Ne.”

„Pozvaćemo tvog doktora.”

„Ne, nemoj nikog zvati, sve će biti dobro, idem u kupatilo da se umijem. Sve će biti dobro.

Spašće, spašće, kad mala prohoda.”

Starac je odložio novine na sto i gledao zabrinuto kako se njegova supruga udaljavala prema kupatilu.

Foto: Canva

U kupatilu se prvo pogledala u ogledalo, vilica joj zadrhta. Ludim. Iz ogledala, posmatrala je tinejdžerka. Ruke su joj bile na grudima, koje su se tek pomaljale.

Koliki mi je nos! A kosa, crna kao ugalj. Nijedne sijede. Na licu pokoja bubuljica. Kome mogu da se svidim ovakva? Sjeti se Marka u kojeg je bila zaljubljena od desete do petnaeste godine. Cijeli dnevnik mu je posvetila.

Da li sam mu se mogla svidjeti ovakva? A tijelo.

Uhvatila se za noge, bile su ogromne. Uvijek sam bila buca, do rigorozne dijete koja je počela već u trinaestoj. Osjeti nervozu u želucu. Glasovi i guranja u školi počeše da joj udaraju u moždane vijuge.

Rugali su joj se. Donosili krofne i ostavljali ispod stola. Napunila je kadu i legla. Voda će sve isprati. Počela je da istražuje svoje tijelo. Sada ono pripada samo meni, samo mojim rukama. Neistražena zemlja bez osvajača.

Sjetila se starca koji je ostao u kuhinji.

Izašla je u hodnik mokra i gola. Iz spavaće sobe u susret joj je išla djevojka. Njena Ana. Sedamnaestogodišnjakinja.

 „Umorna si, mama.”

Pogledala je u ogledalo koje je stajalo u hodniku. Prikazivalo je cijelu figuru. Bila je u zrelim godinama. Kosa joj je bila crvenkasta. Bila je obučena.

Kada se obukla i kada je ostarila? Tek na putu od kupatila do hodnika.

U posljednjoj sobi u kojoj tog jutra nije boravila sunce je obasjavalo sto na kojem je stajala otvorena flaša vina. Uz flašu vina stajala je knjiga. Pročitala je naslov: „Slika Dorijana Greja”, Oskar Vajld.

„Tu si”, obradovao joj se mladić koji je ulazio sa balkona.

„Tako si lijep i mlad, mlad si”, otelo joj se.

 „Naravno, mogu ti pokazati koliko sam mlad i izdržljiv”, zgrabio je oko struka i ljubio u vrat. Kada se izvila, u prozoru je vidjela svoj odraz. Kosa joj je u toj pozi padala skoro do kukova.

Bila je dvadesetogodišnjakinja.

„Hajde da ostanemo ovdje, zauvijek.”

„Danas si malo luckasta, znaš, ali sviđa mi se prijedlog, valjanje na kauču po cijeli dan, što da ne.”

„Nemoj da ideš u kuhinju, molim te, obećaj mi.”

„Obećavam, nisam lud za kuvanjem, pa ja ni kafu ne znam skuvati, šta je s tobom?”

„Jednoga dana ćeš mi skuvati kafu, vjeruj mi.”

Oborio je na kauč. Usput su srušili onu flašu vina koja je natopila knjigu.

Nisu primijetili.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije