Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Oprosti dragi, nikad ti nisam priznala…

Platila sam drugoj ženi da nam očisti kuću.

Djeca su bila mala. Slamale su me obaveze.

Armija žena ne bi postigla ono što sam tih dana ja od sebe očekivala da postignem.

Piše: Darjana Pelemiš Lalović Redakcija

Pitala sam se koliko košta to što ja radim svaki dan? Mogu li sebi da priuštim da prodam barem jedan mali dio svojih obaveza i kupim dan slobode?

Jedan dan u kome ću biti srećna što je kuća čista, ručak gotov, ja našminkana i spremna da te dočekam bez griže savjesti jer sam se u stvari cio dan igrala sa djecom.

Bez da me iko osuđuje. Da uzima sebi za pravo da komentariše to što ne uspijevam. Svi znamo da je dobronamjerno razapinjanje problema na štrik sastavni dio pomaganja mladoj mami za Dž.

Trebalo mi je da neko uđe tiho kao proljetni povjetarac kroz prozor i magijom popravi sve u jednom potezu. Znaš onu scenu kad Snježana pjevuši vrapcima i vjevericama dok oni u ritmu kao od šale čiste kuću. Tako otprilike izgleda ludilo, ili neki od stadijuma blage postporođajne depresije, vjerujem.

Isprva sam prvo istraživala cijene.

Profesionalni servis: „Molim Vas, koliko košta jedno čišćenje kuće?“.

Izlistali su mi katalog usluga preko telefona. Summa summarum, sve je za moje pojmove bilo skupo kao da smo u centru Londona. A poduhvat izvodi manji vod perfektno uigranih žena koje garantuju da iskorijene zadnji atom prašine iz najuže rupe ispod ormara za sve pare. A pride ribaju i crijepove na krovu gratis!

Pokušala sam da im objasnim da mi je potrebna jedna žena.

„Gospođo, samo jedna žena da uđe tiho, napravi malo magije i nestane kao sjenka prije nego što se dragi vrati sa posla. Budžet mi je maks. 20 KM i biću zahvalna šta god da uradi za te pare.”

Jer mi treba pet sati u prosjeku da sama usisam i prebrišem 90 kvadrata računajući stepenice i terase, plus ribanje kuhinje i kupatila.

Foto: Canva

Poslije toga sam mrtva umorna i znojava, a nemam snage za kupanje. I nisam spremila ručak. I djeca mi vrište, jer su opet  gladna i već pet sati pred televizorom. I pokušavaju da ga razbiju, jer ja ne dolazim da ga ugasim… Ako me razumijete?“

Za te pare je bila spremna da mi iznajmi pola jedne žene (jedna ruka i jedna noga i gornja polovina glave koja me gleda osuđivački) na dva sata plus promo Vileda magična krpa gratis.

Onda sam otkrila malo poznati pokret spasiteljki. Žene koje čiste kuće za 10-ak KM po satu preko malih oglasa. Da ne povjeruješ! Takvo nešto postoji?! Kako ranije nisam znala za ovo? Zašto je to za nas na Balkanu naučna fantastika?

Ipak, nisam mogla da se otresem osjećaja krivice dok sam toj divnoj gospođi objašnjavala ko sam i kakva mi pomoć treba. Taj me osjećaj nije napustio ni kada je došla u ugovoreno vrijeme, pred mojim očima se preobrazila u Nea i nonšalantno presavila moj Matriks.

Stidila sam se. Jer je starija od mene, jer bi trebalo da sam JA poletnija i sposobnija od nje. Jer sam dopustila sebi da mi pod briše druga nasmijana ženica u ružičastim rukavicama.

I sad se borim sa tim stidom. Dok ovo priznajem. Pokušavam da se opravdam kao neki krivac.

Za šta sam to pa kriva?! Što sam rođena na udarenom Balkanu na kojem je ženska stvarnost toliko iščašena da smo mi žene, te koje rade i glasaju, kao napravile pomak ka ravnopravnosti, a u kući se i dalje dok cijela porodica spava lomimo oko nesnosnih kućnih poslova koje od nas nikad niko nije istinski preuzeo.

A ko će ih to pa preuzeti, realno? Sitna predškolska djeca koja tek uče da koriste toalet za sopstvene osnovne potrebe ili muškarac odsutan 10 sati svaki dan u borbi za hljeb i pelene?

Iskoračile smo ka nekoj ravnopravnosti, a napravile smo sebi samo duplo više obaveza nego što smo sposobne da podnesemo.

I sad glumimo da nam je kao bolje. Razapete između kućnih poslova, karijere, male djece i sopstvene neutaljene potrebe za slobodnim vremenom ispunjenim hobijima. Slobodnim vremenom koje nikad nemamo, a esencijalno nam je za zdrav razum.

Taj dan sam se igrala sa klincima, čitala knjigu, škrabala neke svoje gluposti po rokovniku i dočekala te sa osmjehom. Okupana, nasmijana, vedra, ona stara ja.

Osjećala sam se kao da sam te sa nekim prevarila. Jer čime se inače kod nas objašnjava tolika iznenadna promjena u ponašanju kad joj uzrok nije očigledan? I smijala sam se komičnosti situacije.

I ti si promjenu primjetio. Nisi ni slutio njen uzrok, ali si bio zahvalan. Oboje smo taj dan bili malo srećniji, a dobar osjećaj je još dugo lebdio u kući.

Kao što se na stvarima diskretno zadržava onaj prijatni miris baš dobrog njemačkog omekšivača koji je tetka dovukla inkognito u torbi čak iz Frankfurta.

Moglo je tih 20 KM da mi ispadne negdje iz džepa. Nije da se nije nešto slično ranije dešavalo i meni i tebi i bilo kome drugome ko svaki dan koristi džepove.

Neka bude da su mi ispale iz džepa, da sam ih izgubila. A nikad nisam kao dijete tako bila srećna što ih nemam.

Mogla sam jednostavno popiti onu magičnu tableticu koja unosi red u misli kad doktor važno zaključi da je sve to normalno poslije porođaja.

Neka bude da sam je popila i da me je smirila. A nikad nisam kao dijete toliko bila srećna što nisam.

Gluposti koje nas žene pritišću ne rješavaju tablete. Nego raščišćavanje sa sopstvenim stereotipima i kalupima koji nas žuljaju svuda po koži. Nametnute uzde patrijarhata koje smo kao sposobne žene ponosno proklamovale da smo skinule, a u stvari smo ispod košulje sa njima srasle.

Dragi, oprosti mi što sam ti tako nešto prećutala. Trebalo mi je malo vremena da shvatim kako je sve to što sam slučajno otkrila u normalnim zemljama normalno i da bi moglo jednog dana biti normalno i ovdje.

Zato gledaj na taj moj blesavi skriveni eksperiment kao na osvajanje Mjeseca. „Ovo je jedan mali korak za ženu sa Balkana, jedan veliki iskorak iz okvira Balkana za sve moje sestre“. Ako je moguće da se uopšte i desilo.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije