AktivizamFeminizamHrabra Lolanajnovije

Sabina Ćudić: Izjave naših “lidera” najčešće su poput staklenih balona – napuhane, a lomljive.

Političarka novog doba, jedna od onih koji su ovoj zemlji prijeko potrebni. Jedna od rijetkih u politici koju kad slušate, čak iako se ne slažete s njenim stavovima, morate priznati da je na pravom mjestu.

Aleksandra Marinković

Jer političari treba tako da zvuče, tako da rade svoj posao i da imaju takvo znanje i obrazovanje. Zastupnica u federalnom parlamentu Sabina Ćudić  jedna je od nekoliko izuzetnih žena koje su obilježile godinu za nama.

Evo šta smo je pitali:

Po čemu ćete pamtiti ovu godinu? (osim epidemije, karantina..)

Po konstantnim amplitudama. U jednom danu, dobijala sam najbolje i najgore vijesti. Trudnoća i smrt. Poslovne ponude i izazove, a istovremeno su meni bliski ljudi gubili klijente i poslove. I zaruke i rastave.

Paradoks luksuza beskrajnih sati koje smo nas troje – Alban, Nardis i ja proveli sami, zajedno, naspram sedmica koje smo proveli u izolaciji, rastavljeni jedni od drugih ili dok se istovremeno nismo mogli sastati sa najmilijima, porodicom i prijateljima.

Čini mi se da mi se tijelo i mozak čitave godine pokušavaju prilagoditi novonastalim situacijama i uraganu pristižućih informacija. Trudim se dostojanstvom prikriti unutarnji nemir.

 Za Vas sam prvi put čula prije skoro deset godina kada ste proglašeni za najbolju svjetsku debatanticu. To mi je bilo nevjerovatno cool, gledala sam Vas kao pravu zvijezdu. Kako Vi danas gledate na to vrijeme, na studiranje u inostranstvu, na taj period mladosti koji uglavnom niste proveli u BiH?

Nasmijao me je Vaš opis! To je za mene daleki prošli život. Lijep, ali dalek. S obzirom da je to bilo vrijeme dinosaurusa kada nisu postojali društveni mediji, niti smart telefoni, ja imam svega šačicu fotografija iz perioda srednje škole i fakulteta.

Moguće je da sam prve godine studija bila jedina studentica na mom fakultetu u Americi bez vlastitog racunara, pa je bilo romantično osvanuti sama u čitaoni (ili sam u to sebe uvjeravala.) Ushićenja finalnih rundi međunarodnih debatnih takmičenja.

Stipendije koje su pružile svo to vrijeme za čitanje, pisanje, promišljanje i putovanja. Čini mi se da dvadesete, za razliku od tridesetih – traju vječno. Barem su mi se moje tako činile.

Kako biste ocijelili govoričke vještine, kulturu dijaloga i sposobnost debatovanja na domaćoj političkoj sceni?

Tragikomično. Sve te bahate prijetnje, udaranje šakom od sto, razmahivanje, lažna obećanja, prebacivanje krivice, logičke akrobacije kojima se pokušava izbjeći odgovornosti za vlastite riječi i (ne)djela, besmisleni macho potezi iza kojih stoje maleni ljudi koji ne proizvode rezultate. Izjave naših “lidera” najčešće su poput staklenih balona – napuhane a lomljive.

Vjerujem da Vas i danas pitaju zašto ste odabrali da živite ovdje. Ima li trenutaka kada preispitujete tu odluku i pitate se šta bi bilo..?

Poređenje je prokletstvo našeg doba i trudim se činiti to što manje. Ne mislim da je uopšte moguce porediti život u Sarajevu sa recimo životom u New Yorku ili Londonu. Parametri su potpuno različiti. Ja Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu strastveno volim, iako je nasa stvarnost turbulentna.

Za mene ovaj grad nema alternativu. Vječno se raspravljam na ovu temu i sa najbližim prijateljima. Mašem rukama, objašnjavam, uvjeravam. Istovremeno, ako cu biti potpuno iskrena, na momente se u dobroj knjizari, bučnoj ulici nekog americkog ili evropskog grada, ili u toku žustre ali smislene politicke diskusije negdje u svijetu osjetim kao riba bacena natrag u vodu.

Drugim rijecima, nedostaje mi na momente dinamika velikih gradova. Ne odustajem od ideje da svima nama pripada i taj život. I da ga, povrh prednosti Bosne i Hercegovine možemo, i hoćemo imati kulturološku i intelektualnu uzavrelost koja nam pripada.

 Koje su najveće predrasude koje ljudi u BiH imaju o ženama u politici, bilo da su pozitivne ili negativne?

Da nam treba zaštita, savjet ili odobravanje muških kolega. Moje je iskustvo da uglavnom kolege zovu za pomoć i savjet.

S obzirom da smo skoro deset mjeseci u potpuno vanrednim okolnostima, često čujemo kako su prave vrijednosti isplivale na površinu i kako smo shvatili šta je zapravo važno? Imate li utisak da smo to shvatili?

U martu, na povratku iz Londona sam pravo sa aerodroma otišla sama u dvosedmičnu izolaciju. Grad je kroz prozor izgledao apokaliptično prazan. Bila mi je to do tada najduža razdvojenost od mog petogodišnjeg sina.

Provela sam to vrijeme razmišljajući da je ovo prilika za suočavanje sa neodrživim insistiranjem na ekonomskom rastu na štetu ekonomskog razvoja, za suočavanje sa turbo konzumerizmom, depresijom kao pandemijom razvijenih zemalja, vlastitim životnim navikama i mnogo čemu drugom.

Provela sam sate sa suprugom na telefonu, naizmjenično smo se smijali i brinuli, slusali muziku, pitali trebamo li i mi kupiti kulu od toalet papira. Sve se istovremeno činilo besmisleno, i ponovo smisleno. Ovo je globalno historijska prilika za propitivanje idemo li u pravom smjeru, lično i kolektivno, i prema takvoj prilici ne trebamo biti bahati.

Iz te vrste promišljanja može i treba proizaći političko sazrijevanje. To je izazov za naredne godine – kanalisanje ovih promišljanja o sistemu vrijednosti u političku borbu i rezultate.

 Da li Vas je nešto pozitivno iznenadilo tokom pandemije, neka pojava u društvu, reakcije ljudi.. bilo šta?

Uvijek me oduševljava ljudsko dostojanstvo pod pritiskom. Staloženi i vrijedni zdravstveni radnici. Umjetnici koji su stvarali prostor za rad uprkos nemogućim okolnostima.

Roditelji i nastavnici u misiji zvanoj online nastava.  Humor! Ljudi koje sam zvala kako bi ih utješila a oni utješe mene. Kada vidim starije gospodje, prijateljice, kako sređene, u parku na distanci piju kafu iz termosica. Telefonski pozivi izmedju unuka i deda, nena, baka, u kojima tračaju roditelje i jedni drugima opisuju šta će sve raditi kada virus prođe.

Tolikim smo pobjedama ljudskog duha svjedočili ove godine, naspram političke nemilosrdnosti, da nekada izgleda kao da se radi o dva paralelna univerzuma.

Da li je borba za čist vazduh sada postala naša glavna ili jedna od glavnih borbi?

Nažalost nije. U Bosni i Hercegovini tvrdoglavo odbijamo da se bavimo kvalitetom života i budućnošću. Istovremeno, vjerujem u ljude koji hrabro otvaraju ovo pitanje i nameću ga uprkos našem političkom kontekstu, kakve su između ostalih i moje kolegice u Federalnom parlamentu Nasiha Pozder i Sanela Klarić, i svi ljudi sirom BiH kojima je otrov koji nam djeca udišu prioritetno pitanje.

Vječno pitanje ali neizbiježno, dešavaju li se situacije u kojima se osjećate diskriminisanim zato što ste žena?

Dešavaju, i okrećem ih u svoju prednost. Iz pozicije podcijenjenih moguće je zateći i nadmudriti protivnike. Sve do pozicije ženske ravnopravnosti i neizbježnosti.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije