najnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Nije zrelost ono što u braku donese rješenja, već prihvatanje.

Ona: “Kada me ljudi pitaju zašto smo se rastali doista nemam što reći? A s ljudima se vraški snalazim. Lako mi za blef, al shvatila sam da ni sama ne znam. I dok to ne shvatim neću biti cijela.

On: “I? jesi shvatila? Kako ide, Sherlock?”

Piše: Vana Kovačić Redakcija

Ona: “Ne, već godinu dana sam na istoj točki. Kopam po njoj, najbolnijoj, hrabro… mučim se, izvlačim najgore, a sjetim se najboljeg. Da, priznajem i danas, dobro smo se slagali. No, dobro, shvatit ću već. Trebalo je to zaustaviti.”

On: “Voljela si me kada si odlazila.”

Ona: “Jesam, ali…”
On: “Eto, sad znaš. Zato smo se rastali. Jer si otišla. A zašto si onda otišla kad si me voljela?”

Ona: “Pa, jer nismo riješili svađu, ni onu prije nje, ni onu prije nje… i jer nisam znal… u stvari ti nisi znao… nisi rekao…”

On: “Zar je trebalo? Neke se stvari ne mogu riješiti. To nije stavljanje pod tepih. Kao što nikada nećemo imati jednaku najdražu boju, nikada nećemo imati jednaku najdražu pjesmu, nikada neću znati plesati.

Nikada nećeš željeti sa mnom provesti noć na straži za divlju svinju, na hladnoći i u glibu, u gumenim čizmama, pospana… zašto i bi.

Nije zrelost ono što u braku donese rješenja, već prihvatanje. Neke se stvari ne mogu riješiti. Stave se u zamišljenu kutiju i pospreme tamo gdje ju nitko nikada neće otvarati.

Bitno ju je ne otvarati više. Ljubav je ono zašto želimo, usprkos razlikama, putovati dalje i slušati pjesme. I moje i tvoje. Ja ću uvijek voljeti karamele, a ti žele bombone. Ja ću zauvijek sjetno pogledavati na policama te bombone i zamišljati da ih kupujem za tebe.

Htio sam ti kupiti sve roze koji postoje u dućanu pored kuće, jutro kada si otišla. Nisam znao bolje od toga… s riječima. Ja sam želio do kraja života jesti tvoje neslane omlete, a ti si željela da priznam da su neslani.

Zamišljao sam sreću kao nas sijede, na stolu krema za tvoje vene, ispekla si mi kekse, serija za penzionere. Imaš pravo – trebali smo se zaustaviti.”

Ona: “Sada kažeš? Nikada mi nisi rekao ovako!!! Kako te sram nije sada reći. Nije mi žao! Žao mi je samo što sam te srela! Sad znam razlog. Ti si sebičan!”

Došla je sutra s kartonskom kutijom pred njegova vrata.

U kutiju su stavili par šaka problema od zraka. Jer je, šašava, tako zamislila doslovno.

Ubacivali su zračne zamišljene prstohvate nerazgropivih čvorova. Zalijepili su kutiju izolir trakom i odnijeli u kontenjer za smeće.

Navečer su jeli karamele i šutjeli. Nisu duljili ni rastvarali probleme. Otvorili su sreću.

Da im je itko rekao da će najsretniji biti jedne kišne večeri uz kontejner i u dvoje bacati kutiju od zraka… nema uvijek logike… a često ima ljubavi.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije