Da li se ikada preraste tuga?

Koliko me puta zajebala.

Koliko je puta moje srce pobijedilo u odnosu na glavu.

Koliko su me puta, zbog moje emotivnosti, iskoristili, prevarili, obmanuli.

Koliko sam puta potrčala prema nekome raširenih ruku da bih naišla na zid.

Koliko puta sam držala svoju ljubav i naišla na zatvorena vrata.

Koliko puta sam dala poslednju novčanicu nekome ko bi tražio pomoć, dok sam znala da me vara.

Koliko puta sam isto tako dala i svoje prijateljstvo.

Ljubav.

Nikada neću zaboraviti koliko sam plakala za nekim frajerom kojem se jedva i imena sjećam jer me ostavio. Nisam ja plakala jer me ostavio. Plakala sam jer me obmanuo. Jer me natjerao da mu povjerujem. Jer je lijepo pričao i lijepo lagao. Bila sam smiješna mojim prijateljicama da toliko ridam za nekim NN likom koji je naišao usput i isto tako nestao.

Vezivala sam se za prijatelje, škole, kuće, učionice i svaki od tih rastanaka ispratila bih sa suzama. Je li to normalno?

Kao da su te suze bile neko poslednje zbogom dijelu mene koji su odnosili sa sobom.

Željela sam da me voli jedan maleni psić, a on je kao svako ulično kuče odšetao dalje čim mu se pružila prilika za slobodom.

Da li sam ja svojom pretjeranom privrženošću tjerala ljude od sebe?

Koliko sam suza prosula iznad prvog teksta na Lola magazinu u kojem su me ljudi „napljuvali“ jer ne volim šminku i štikle. Kao da mi je trebalo odobravanje potpunih stranaca.

Nije mi trebalo, ali me njegov izostanak povrijedio.

Vjerovatno da bi jedan dobar terapeut sa mnom mjesecima imao posla.

Koliko puta sam se divila onim ženama koje umiju da popiju kafu same u gradu.

Koje same krenu na put po Evropi.

Koliko sam im zavidjela na njihovoj hrabrosti i samodovoljnosti.

Ja bih se uvijek kao mali miš povlačila pred jačima.

Pa čak i onda kada sam galamila. Čak i onda kada sam se borila. Ja sam uvijek željela da me neko bodri. I da me neko sa strane voli.

I davala sam previše sebe i previše svega na tom putu.

Na početku, kraju i usredini svega stoji moj otac koji je otišao na put odakle se još niko nije vratio.

Kada te smrt zagrli, oni koji ostaju iza tebe mogu samo da popune praznine i da te traže u svemu. U svakome.

Da na svakog narednog, pa i onog malenog psića, stave to breme da popuni rupu koja ostane kada u borbi između tebe i smrti, smrt pobjedi. Mislila sam da će moja želja da živiš biti jača od smrti.

Ja sam ti na leđa natovarila sve ono što nije u redu sa mnom i što tek neće biti.

Jer te vidim u očevima koji vuku sanke.

Jer te vidim u slučajno prebačenoj ruci preko kćerkinog ramena.

Jer te vidim u svakom autu na parkingu gdje tate uče kćerke da voze.

Vidim te pred svakim onim izazovom pred kojim zadrhtim jer kad se okrenem znam da ti ne stojiš iza mene.

Možda mi je zato stalno trebala vojska onih koji će me voljeti.

Možda mi je zato trebao aplauz glasniji od svake tuge.

Možda mi je zato stalno trebala sreća da otupi svaki bol.

Da li se ikada preraste tuga?