KulturanajnovijeNaslovna vijestŽivot

Ti si ona s kojom sam se poljubila i koja ne želi da čuje ništa o meni

Tanja Stupar Trifunović već je u regionu dobro poznata autorka koja je do sada objavila pet zbirki poezije, knjigu priča i dva romana. 

Milanka Blagojevic

Foto: Google images

Dobila je nekoliko značajnih  nagrada za poeziju i prozu:  Evropska nagrada za književnost, Vitalova nagrada “Zlatni suncokret”, književna nagrada “Milica Stojadinović Srpkinja”…

Otkako sam kupila labuda je roman o zabranjenoj ljubavi, o ludilu strasti, razapetosti između strasti i nužnosti, ljubavi i tabua.

Naratorka je bibliotekarka koja vodi monoton život, dok je njena ljubavnica i muza mlada, dinamična, ona koja razbija predrasude. Radnja koja se pripovijeda dio je prošlosti naratorke, koja piše nekakvu vrstu ispovijesti i obraća se svojoj nekadašnjoj ljubavnici.

„Leda je govorila – Otkako sam kupila labuda, više nisam slobodna ubiti se.“

„Među nama je više od ljubavi: saučesništvo.“

M. Jursenar, „Vatre“

 

Anđeli se ne snalaze najbolje u ovom svijetu, oni tumaraju izgubljeni. Pisala si nedugo nakon što si otišla.

A onda su došle tišine. Sada samo satima ćutim nad tvojom fotografijom. I moj bol i užas i moja ljubav prema tebi, nemaju nijednog sagovornika.

„Ti me razumiješ. To znam. Otkad znam za sebe, tražim nekog ko će me razumjeti“, rekla si mi.

I bila si u pravu, razumjela sam te. Dok držim fotografiju u ruci, razmišljam postoji li ijedna srećna sudbina djevojaka i nije li starozavjetni Bog prema njima bio daleko stroži nego prema zmiji.

Sa gnušanjem si odbacivala moja kvazireligiozna tumačenja svijeta jer kakav Bog amater bi stvorio sve ovo, ovakve ljude, ovo mjesto od kojeg valja uteći što prije, ovu prokletiju gdje mater samo što ti nisu kamenovali kada se jednog dana vratila kući bez diplome i sa velikim stomakom.

„Pakao“, govorila si i sijevala očima na mene, „moja majka je prolazila cijeli život kroz pakao.“ Nije trebalo da se otkrivaš, ništa da mi govoriš. Čim sam te ugledala, poznala sam te po pokretima, očima i načinu na koji izgovaraš riječi.

Po promjenljivim intonacijama i rukama kojima si mahala po vazduhu dok objašnjavaš složene strukture svoga bića, skrivene zakutke užasa, strahova i oduševljenja. Po svemu sam te znala prije bilo čega izgovorenog i sve što sam htjela je zamoliti te da odeš, da ne kažeš ništa i da te nikad ne upoznam, ali već je bilo kasno.

Za svoj četrdeset peti rođendan sam se prvi put poljubila sa ženom. Nisam bila pijana. Nisu mi se sviđale žene. Nisam eksperimentisala. Ja sam stara i kruta žena za takve stvari.

Ti bi rekla opaka žena. Ti si ona s kojom sam se poljubila i koja ne želi da čuje ništa o meni.

***

Hodam uz obalu gore-dolje kao poludjeli čuvar rose, trave i memljivog i teškog mirisa vode i zemlje oko nje.

Gdje mi živimo, govorim travi, vodi, drveću i nebu iznad. Oni ravnodušno ćute.

Znači ljudi su problem. Živimo među ljudima. Zar to ne bi trebalo biti lijepo. Zar nas nisu tako učili. Da je lijepo i toplo među najmilijima. Ali onda jedan šamar para vazduh i pozdravlja lice. Tijelo. Dlanom. Ova vrelina prži. Pečati ostaju svud po tijelu. Modri. Zeleni. Crveni. Prevaspitavanje kože. Šetaš gola po sobi. Nagost te ne plaši. Samo ljudi.

„Ljudi su grabežljivci“, kažeš, „njihovi očnjaci kad-tad završe u nečijem mesu ma koliko zurili u zelenilo prirode i salatu na pijaci.“

Koži je ugodno, sunčaš se na parketu. Pored su novine, kafa i mačka od kolegice u čijem stanu se izležavamo. Govoriš savjetodavnim glasom mudre starice: „I ti treba da nabaviš mačku, mnogo si nervozna. Mačke umiruju.“ I umiriš se da posvjedočiš tome. Nasilje među prizorima. Oni lome jedan drugog prelako. Prebrzo.

Izmještaju me iz jednog i uranjaju u drugi. I ja se odmah otvaram prema mogućnosti šta će ponuditi slijedeći. Čega ću se sjetiti. A sjećanje je kao polupano i pomahnitalo ogledalo reflektovalo odbljeske kože, tvojih bedara, tvoga i moga ludila koja su činila nekakav bolan sklad. Hronologija dešavanja je uzmicala pred impulsima koji su se smjenjivali utrkujući se sa sviješću, praveći joj zamke i zamagljujući je svaki put novim tumačenjima.

Svijet među našim dlanovima je bujao od nježnih latica koje evociraju početak proljeća i doba nevinosti ka neprohodnim prašumama u koje smo sve dublje zalazile. Dublje. Mračnije. Unutra. Sada već oštra mačeta iz tvojih očiju presijeca zamršene niti. O, kako me samo sočno i žestoko mrziš.

Prelaziš pogledom kao žiletom preko mojih slabosti. I pritiskaš oštricu uz kožu sve jače. Sve te igre ponesene sa sobom iz najranijeg djetinjstva, u paketiću za preživljavanje. Neko je mučio životinje, neko druge, neko sebe. Neko je kombinovao.

„Vidiš li šta se dešava u svijetu?“

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije