Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Milanka Blagojević: Ponekad bih vidjela i tajanstvenog muškarca kako dolazi kod nje

Njeni koraci odzvanjali su zgradom i svaki put sam znala da je to ona.

Poznala sam je po koraku, po mirisu koji bi se kroz našu bravu uvlačio i budio malo zeleno čudovište koje se kupalo u mojim želučanim sokovima.

Milanka Blagojevic

Poznala sam je po osmijehu, čak i kroz vrata, znala sam da se smije. Imala je zašto.

Živjela je preko puta. Viđala sam je često, moje kretanje svelo se na stepenište, lift, park ispred zgrade i obližnji market. Njoj je to sve bila usputna stanica.

Na njenim profilima, vidjela sam da joj je pasoš pun. Kad nas sretne, mahala je, veselo, razdragano, sa onim širokim bijelim osmijehom, širila je blještavu auru tako da sam imala osjećaj da će me oslijepiti. Sa uvijek besprijekorno čistim autom, kao da je sad izašao iz salona, stala bi ispred zgrade.

Uvijek u žurbi, dolazila je sa posla iz firme u kojoj je bila direktorica, žurila na frizuru, nokte, u turističku agenciju, pa predveče na trening i sve tako redom. Ponekad bih vidjela i tajanstvenog muškarca kako dolazi kod nje.

Nasmijana, očešljana, gušila me parfemom u kojem je malo zeleno čudovište, koje se brćkalo u mojim želučanim sokovima, uživalo. Sama bih sebe prekoravala. Njih dvoje moj su svemir, sreća neuporediva. Da, jesu. Zašto sam se stalno upoređivala s njom?

Imala sam dvije trenerke koje sam mijenjala. Jedna je uvijek izbljucana, izmrljana milk šejkovima, sokom od nara ili čorbom od brokula, bila na pranju. Kosa uvijek svezana, kao za tuširanje.

Prala sam je jednom sedmično kad uskoči baka da ih pričuva. On je stalno bio na poslu. Takav je bio raspored – ja sa njima do daljnjeg, on će zarađivati za nas.

Kada je Nina napunila godinu i po, i kad sam prestala sa dojenjem, mislila sam da ću imati volje za pokoji izlazak na kafu ili teretanu, da ću se prestai farbati sama kod kuće, da ću se vratiti na posao. Dala sam otkaz. Postali su moj mikrokosmos iz kojeg nisam izlazila. 

Da li su dobro jeli, da li je Marko uradio zadaću, koliko sam se igrala s njima, jesam li im dala dovoljno voća? Da li sam dobra majka? Mojim danima odzvanjala su samo ova pitanja. To je bio moj život. Samo to.

Foto: Canva

Nisam mu ni nalazila mane dok ne naiđe ona. Komšinica preko puta. Jelena, Jelena žena koje ima, tako  sam je zvala. Ima je posvuda, grebe me po moždanim vijugama i kao da govori da sam se pretvorila u domaćicu kojoj bi udijelila kad me vidi kako izgledam.

Zavidjela sam joj, malo zeleno čudovište uživalo je u mom želucu i poskakivalo čim osjeti  njen miris ili čuje njene korake…

Uvijek bih zastajala da ih vidim. Divila sam se pogledu koji je upućivala svojoj majci.

Da li je ona najsrećnija žena na svijetu, nisam mogla a da se ne zapitam svaki put kad uhvatim taj pogled.

Da li ću ja ikada uživati u takvom pogledu? Da li će me iko ikada tako pogledati?

Otkako sam se uselila u ovu zgradu, nije prošao nijedan dan a da se nisam to zapitala. Često sam ih viđala, naročito ako je lijepo vrijeme. I svaki put bi me opomenula. Kao da su me jajnici u tom trenutku zaboljeli i govorili mi da starim.

Biološki sat ti otkucava. Garderoba i šminka na meni odjednom su počinali da mi smetaju. Željela bih da u običnim bijelim tenisicama trčim za jednom ovakvom djevojčicom po parku. Posao me umarao, on me nije volio. Svega sam bila svjesna.

Bila sam mu švalerka, konačno sam to izgovorilo sama sebi. Nikada je neće ostaviti. Bio je uz mene onaj dan kad su mi uručili papir na kojem je pisalo:  STERILITET. Nudio mi se kao donor kad sam konačno odlučila da idem na vještačku oplodnju.

Nije mi se činio kao idealan otac ali biološki sat opominjao me da nemam vremena. Onda bih opet srela nju u jednostavnoj trenerci i patikama i njih dvoje rumenih obraza i predivnog bistrog pogleda…

Da li zna koliko je srećna?

Grickala sam svoje dane i pokušavala biti uspješna u poslu, dobra prijateljica, nasmijana komšinica,  dobra ljubavnica… ne bi li me konačno zavolio…

 Ali, ne prođe dan da se ne zapitam kakva bih bila majka.

Jelena, Jelena tik tak  biološki sat ti otkucava, ponavljala sam sama sebi svako jutro pred ogledalom.

***

Stajala sam ispred ogledala i slušala njene korake. Bili su laganiji. Nije lupala štiklama kao inače ali svejedno sam je prepoznala. Vukla je točkiće kofera po ulazu naše zgrade. Jelena, žena koje nema, nasmijala sam se.

Nema je više u mojim želučanim sokovima. Bila je moja komšinica sa ljubaznim, veselim osmijehom, samo to. Malo zeleno čudovište više se nije budilo na njene korake i njene mirise. Mislim da se i odselilo iz mog želuca.

U ogledalu sam vidjela haljinu na tufnice i crvene lakovane cipele koje nisam nosila godinama.

Prelijepa si mama, rekla mi je i pogledala me najljepšim pogledom na svijetu.

 Da, jesam, i najsrećnija mama na svijetu, odgovorila sam joj. Mama ide na posao, svega nekoliko sati dnevno. Za sada dovoljno.

Koraci po zgradi odzvanjali su od mojih štikli. Ispraćala sam ih širokim osmijehom. Faliće mi i tih nekoliko sati dnevno. Ali meni više neću faliti stara ja. Zeleno čudovište čvrsto je spavalo.

***

Ne bi bio dobar otac. Ja sam mu švalerka. Samo to, ništa više. U ogledalu vidjela sam sebe u širokoj trenerci i bijelim tenisicama. Pronaći ću i ja taj pogled kojem sam se divila svaki dan. Vrijeme se ne zaustavlja kao ni ja. Sustiću svoje korake, malo se i preteći. Pohrliti u zagrljaj onom što mi pripada.

Provodiću vrijeme u parku, spuštaću se niz tobogan, kosa će mi biti umrljana kašicama. Još jednom sam prošla kraj vrata komšinice preko puta i začula sam dječiji glas.

Da li je svjesna koliko je srećna?

Nikada tako žurno nisam sišla niz stepenice, žurila sam u susret najljepšem periodu svog života.

Da li sam svjesna koliko mogu biti srećna?

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije