Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO događajima

Despotica: Uvijek je u mojim očima bio neko drugi ko je bolji

Jutros me probudio bol u vratu. Znate onaj kad škljocne i od tog momenta više ništa nije kako treba.

Jelena Despot

Foto: pixabay.com

Nastavilo se uz nekoliko udaraca od radni sto, uštinula sam prst pečatom i primila barem deset glupih mailova.

U nekoliko navrata, zvonila su mi bjesomučno i dva službena telefona i privatni.

Pomislila sam kako bi to staroj Jeleni bio okidač za napad panike, a ova malo mudrija samo je pritisnula dugme za utišavanje i nastavila da vodi tekući razgovor.

Stara Jelena bi se plašila da će se takav stresan dan nastaviti i sutra, a ova nova zna da će, kao i obično, sve svoje zadatke obaviti najbolje moguće.

I čitavog svog života trudila sam se da sve obaveze obavljam najbolje moguće.

Da budem najbolja moguća učenica, najbolji mogući radnik, najbolja moguća kćerka, sestra, unuka i djevojka.

Na svim tim nivoima sam i omanula jer nikada nisam mogla da dosegnem to savršenstvo koje sam samoj sebi postavljala kao jedino prihvatljivo.

Uvijek je u mojim očima bio neko drugi ko je bolji.

Kada bih na poslu jedan radni zadatak morala da ostavim za sutra, smatrala sam to neuspijehom.

Kada bih zakasnila minut na posao, što se u toku mojih 11 godina rada desilo možda 5 puta, osjećala sam se loše.

Kada bih uočila neku svoju grešku koje nikada nisu bile toliko krupne i kardinalne da se ne mogu ispraviti – takođe.

Kada me kolege ne bi voljele. Kada me ne bi odobravali.

Sve sam to doživljavala suviše lično i kao promašaj.

Kada sam malo duhovno porasla, shvatila sam da sam samo „čovjek“ i odlučila da u svakoj situaciji dam svoj maksimum nadajući se da će on biti dovoljan.

Paralelno sa mnom, gdje god da se nađem, egzistira grupa ljudi kojima žargonski rečeno „puca ona stvar“ za obavezama.

Oni koji su previše kul da mimo posla misle o svojim radnim zadacima.

Oni koji nakon radnog vremena ne odgovaraju na mailove a kamoli na telefonske pozive.

Oni koje apsolutno ne sekira da li će zakasniti minut ili deset na posao.

Oni koji svaku priliku koriste da odu na godišnji odmor bez obzira na okolnosti i kolege koje ostaju da pokriju njihovo odsustvo.

I oni kako će ti reći kako si baš budala što toliko „izgaraš“ na radnom mjestu.

Otkad je izvršavanje svojih obaveza i pojavljivanje na poslu na vrijeme postalo „izgaranje“ ne znam, ali za to imam vremena jer nemam djecu. (Kao što vam napisah prošli put).

Pa sam tako nedavno čula i komentar da ljudi koji nemaju djecu i oni koji ih imaju, u stvari nemaju iste uslove za rad od kuće. Što u neku ruku razumijem, ali to ne može biti izgovor, jer tako mene bez djece možete da jebete kada god i kako god hoćete, a one koji su rodili sebi svoju djecu imaju izgovor za sve, pa samim tim i za lošije ili neadekvatnije obavljanje radnih zadataka.

Ko je u ovoj situaciji budala, teško je reći.

Da li si budala ti koji se trudiš da budeš fer, korektan, kolegijalan i odgovoran ili su budale oni koji dolaze, odlaze, prolaze i još te posprdno gledaju jer se previše daješ, teško je reći.

Drugačije ne umijem. A, boga mi, i ne želim.

Ponekad je u redu ostaviti neki poziv da sačeka. Ponekad je u redu ostati koji minut duže na doručku. Ponekad je u redu dati sebi malo oduška. Prebaciti riječ ili dvije sa kolegom ako je baš tako težak dan.

Ali, biti čovjek prije svega.

Jer nisi samo loš radnik ukoliko te pokriva neko drugi.

Ukoliko dolaziš, odlaziš, izmišljaš.

Ukoliko griješiš i za to te baš boli briga dok god iza tebe popravlja neko drugi.

Nisi ti samo loš radnik. Loš si i čovjek.

Mislite malo o tome sledeći put kad poželite da odspavate minut ili deset duže.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije