Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Muškarci ne plaču?

Kažu da muškarci ne plaču, ali muškarcu ili dječaku nije teže zaplakati nego ženi ili djevojčici.

Međutim, teže je to priznati ili biti viđen kako to radiš ako si muško.

Prevela: Sara Desančić

irishtimes.com

Ali plakanje je najčistija ljudska reakcija, kao spoljni izraz niza emocija i siguran način čišćenja mentalnog nepca.

Od prvog dana života, plač je naš jedini oblik komunikacije: zdravo, stigao sam na svijet, gladan sam, boli me, promijenite mi pelene, hladno mi je, vruće mi je, želim maženje usred noći, podigni me, spusti me.

Plakanje i dalje omogućava starijoj djeci da izraze svoj šok kad padnu i povrijede koljeno, da izraze osjećaj nepravde zbog toga što “dobija više slatkiša od mene”. To je korisna metoda za sticanje saosjećanja kod bijesnog roditelja.

Plakanje nam omogućava da tokom života izrazimo tugu. To je najočiglednija manifestacija tuge ili sreće.

Farsa, filmovi i fudbal

 Nedavno, tokom trenutka samoće, razmišljao sam o vremenima u kojima sam plakao kao odrasla osoba. Neki trenuci su duboko privatni i nisu za ove stranice, a neki su tako trivijalni, smiješni pa ne želim da se sramotim zbog njih.

Postoje filmovi koji su me zaista emocionalno pogodili – “In the name of the Father in Dublin’s Savoy” 1993. godine, kada je publika ustala i aplaudirala.

Posljednja scena u “The Deer Hunter” rasplakala me je, a to je trenutak u kojem lik Merly Streep vodi izvođenje filma “God Bless America”.

Film “My Best Friend’s Wedding” jedan je od mojih najdražih filmova u kojem glumi jedna od mojih najdražih glumica Julia Roberts, i on me čini pomalo emocionalnim.

Foto: Canva

Sjećam se da sam plakao kada su irski navijači glasno pjevali “Fields of Athenry”, dok smo gubili od Španije 4:0 i ispali sa Eura 2012. Nije da sam veliki ljubitelj fudbala, ali bilo je nešto u tom trenutku.

Našu zemlju je uništila finansijska kriza, sjetite se samo da smo bili u “grupi dugova” sa Španijom i Italijom, i te noći se osjećalo da je pjesma na stadionu jadikovala oštećeni narod.

Bilo je duboko dirljivo kada su se u Croke parku pjevale držane himne dok su Irci pobjeđivali Englesku 2007. godine. Istorija, osjećanja, bijes, ponos. Bilo je previše.

Rođenje moje djece

Plakao sam u trenucima velike radosti. Spontano sam plakao u trenutku kada se rodilo svako od moje troje djece. Iznenadilo me kada se to dogodilo prvi put, jer sam bio siguran da sam neko ko u sebi drži emocije. Ali očigledno nisam.

Plakao sam sa empatijom za druge. Slušao sam emisiju Pata Kennyja, dok je intervjuisao ženu čiji sin živi sa vrlo rijetkim terminalnim stanjem. Opisivala je kako je u njenom životu dominirala briga koju mu je pružala, ali je tu brigu pružala toliko velikodušno i sa takvim ponosom, a ogromna ljubav prema njemu bila je toliko očigledna.

Kada sam čuo Toma Currana, generalnog sekretara Fine Gaelsa, kako na radiju dan nakon što je Irska glasala za istopolne brakove govori kako je njegov 16-godišnji sin homoseksualac, toliko su me preplavile emocije da sam jedva vozio bicikl od Monasterboice do Drogheda.

Plakanje je jedno od najboljih emocionalnih izdanja kojem čovjek može da se prepusti. Zbog toga sam oduvijek volio Morrisseyja i The Smiths. Njihovu muziku možete smatrati groznom i depresivnom, ali oni koji je pravilno razumiju znaju da olakšava pristup sopstvenim emocijama, ponekad humorom i duhovitošću, ali uvijek iskrenošću.

Foto: Canva

Naravno da dječaci stalno plaču, neki čak i iznutra. A smiješna i fenomenalna stvar u vezi sa dostizanjem zrele starosti je to što vam je sve manje stalo do toga šta drugi misle o vama ili kako bi mogli da vas osude na osnovu toga ko ste.

Dakle, ja sam muškarac koji plače, i to je baš dobar osjećaj.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije