Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPraktična LolaŽivot

Sve više te nemam i to boli

Poslije tebe sam ubila toliko osjećanja
da je sasvim u redu očekivati da me zatvore,
pa mi sude za masovna ubistva.

Redakcija-

Kafa, poezija i mačke / Instagram

Malo sam umorna
od tuge i nekih drugih oblaka,
ali ipak će proći.

Ne mora mi niko to reći,
ipak boli
kada se sjetim da tvoje ruke
kao kiša padaju
na neka tuđa ramena,

ipak boli
kada čujem onaj stih
Crne oči, zar me ne poznate,

ipak boli
i sklapam novo srce po uputstvima
kao komad švedskog namještaja,
i uvijek mi fali jedan vijak
tačno na onom mjestu
gdje je sinji galeb iz tvog oka
zamahom krila na starom srcu napravio rez.

Još uvijek zbog tebe umiru države
u mojim pjesmama
i nisam pronašla nikakvo sklonište od tuge.

U koji azil idu ljudi koji nose usamljenost
ugraviranu na duši kao prastari žig
i bosi hodaju po vatri?

Ruke su mi i dalje hladne.

Sve više te nemam
i to boli,
pritajeno, ispod rebara
tamo gdje se gomilaju sjećanja
kamen po kamen
i postaju planina koju nosim u grudima.

Sakrivam se u rovove
kao jedini preživjeli vojnik
poražene armije
i kao metak prosviran kroz grudnu krost
još uvijek me razara
to što nećemo imati ništa što sam sanjala.

Čini se kao da su prošla stoljeća
otkad si otišao.

Izmislili su nova svjetska čuda.

Sa drugog kraja Planete se kolutaju ratovi,
a tvoja ramena su stala u jednu pjesmu.

Ili je ta pjesma stala na tvoja ramena?

Nisam više sigurna,
samo znam da je s tom pjesmom
čitava jedna književna epoha otišla u nepovrat.

Foto: a.mu.days / Instagram

Skupa sa tvojim leđima se okrenuo svijet.

U san su mi te noći svratili neki crveni ljudi.

Došli su opljačkati grad
i nekako usput mi odnijeli srce.

Ostalo mi je još nešto noktiju i mesa.

Podlaktice sam položila pred jato gavrana,
za tvoje crne oči.

Naposlijetku,
nisam ti ni mogla donijeti sreću.

Svi koje sam pokušala voljeti
(p)ostali su pjesma.

A u meni su sve ćelije
do jezgra pune samoće.

Ostao mi je pepeljast trag na duši
tamo gdje se tvoja ljubav ugasila,
u očima magla
i ranjen Mjesec malo ispod lijevog ramena.

Prošla su stoljeća.

Poslije tebe sam ubila toliko osjećanja
da je sasvim u redu očekivati da me zatvore,
pa mi sude za masovna ubistva.

Jesen je uvenula pod tvojim korakom.

Kada si otišao,
sunce je zašlo iza tvog potiljka.

Postoji jedan dio svemira
u kojem više nikada nije svanulo
i srodila sam se s tom pomrčinom.

 

“Jeleni” – Armina Herić

Izvor: Kafa, poezija i mačke / Instagram 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije