Milanka Blagojević: Nemoj da ostariš prije vremena, molim te.
Moje riječi odbijale su se od nju kao da sam perjem gađala santu leda i očekivala da ću je razbiti.
Nije me slušala. Nikada.
Zato sam ovaj put ćutala.
Davila sam se u dimu iz njenih usta.
Davila me riječima. Svaka njena žalopojka zabijala mi je klinove u grlo i tu je zastajala. Nisam mogla da je progutam.
Bila je starica zarobljena u tijelu žene od 40 godina. Starica je polako dobijala bitku i pred mojim očima je slamala. I u meni je povremeno čučala jedna starica ali sam je potpuno ignorisala.
Milovala sam djevojčicu u sebi. Ono si što hraniš i njeguješ. Tijelo posluša.
Sijedi pramenovi koje se više nije ni trudila da sakrije padali su joj preko lica. Žalila se na umor i bol u leđima. Gledala mlađe oko sebe i zavidila im. Zabacivala udicu razočaranja prema meni i željela da se upecam. Ćutala sam.
Ubadala me, ali me nije povukla sa sobom. Neću da starim prije vremena. Utapala me u čaši vode. Željela da potopi sve moje želje i stremljenja. A mnogo sam ih još imala. Ona kaže, sve je odradila. Za ostalo što nije ionako je kasno.
Nemoj da ostariš prije vremena, molim te.
Ruke su joj mlade, željela sam da ih pomilujem, da je preklinjem, da ne ostari prije vremena.
Htjela sam da otjeram staricu koja joj je polako povijala leđa i prkosno pokazivala sijede pramenove rasute preko njenog lica. Ćutala sam.
Foto: Canva
Ovaj put nisam ni pokušavala da je ubijedim. Mlada žena preko puta mene, moja najbolja prijateljica, ostarila je prije vremena. Više nismo generacija. Njeno tijelo slušalo je pažljivo i upijalo svaku njenu riječ.
Tijelo povjeruje.
Govorila je da je umorna, da stari, bole je leđa i nije više lijepa.
Tijelo povjeruje.
Starila je pred mojim očima. Moje riječi brzo su se odbijale, kao eho, gubila sam ih u daljini.
Nemoj da ostariš prije vremena. Nemoj, molim te.
Gubila sam je u dimu cigareta koje nije gasila. Prsti su joj mladi, živahni, pomislila sam šta još sve može sa njima…
Ipak, lice joj je posivilo. Leđa se povila. Ostarila je prije vremena.
Nije me poslušala. Nikada me nije slušala.
Tijelo brzo povjeruje. Ruke se ne daju tako lako.
Zamišljala sam da nam se prsti isprepliću i da istrčimo iz ovog dima u sunčan dan. Lice nam je umrljano šećernom vunom, na nogama roza lakovane cipele. Ponovo smo djevojčice.
Možemo mi to. Ne postoji vrijeme koje nas gazi. Mi ćemo gaziti po njemu. Željele sam da je pomjerim, sizifovski da je guram uz brdo života…
Nije me slušala. Moje riječi odbijale su se od nju i topile, tu pod našim nogama.
Neke su zapele u grlo i ne miču.
Nemoj da ostariš prije vremena, molila sam je.
Gledala sam je kako izlazi , za sobom vuče dim cigareta koje nije gasila. Leđa su joj povijena. Nekoliko sijedih pramenova palo joj je preko lica. Ruke koje su se zaplele u mladost. Staricu sa pobjedničkim osmijehom koja je prati kao sjena.
Nisam potrčala za njom. Nisam joj pokazivala sunčan dan. Nisam nabrajala pregršt mogućnosti . Nisam. Ćutala sam.
Tijelo joj je povjerovalo, ostarilo prije vremena.
Nemoj da ostariš prije vremena. Nemoj, molim te.
