Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Iako želim da ostarim sa svojim suprugom, ponekad razmišljam o odlasku

“Ako odem sad, beba nikad neće znati razliku”, pomislila sam u sebi da sam sjedila na kauču u našoj dnevnoj sobi, dva mjeseca trudna, zamišljajući da li mogu da preživim kao samohrana majka.

Prevela: Sara Desančić Redakcija

elephantjournal.com

 

Suprug je sjedio preko puta mene, ali jedva da smo se pogledali. Zamolila sam ga da ostane kod kuće sa mnom, ali mu je trebao razlog “zašto”. Očajnički je želio da izađe iz kuće i vidi svoje prijatelje.

Rekla sam mu da ne postoji konkretan razlog “zašto”. Samo sam željela da ostane, zar to nije dovoljno?

Vidite, kad smo počeli da se zabavljamo prije sedam godina, bila sam jako ljubomorna. Naljutila bih se i slala bijesne poruke kad god bi izašao bez mene. Znala sam da ga zamolim da se vrati kući, čak i nakon sat vremena.

Znala sam da moje ponašanje nije zdravo.

Znala sam da to želim promijeniti, ali nisam znala kako. Bez obzira koliko sam sebi govorila da ne šaljem te ljutite poruke, nekako mi je prst uvijek bio brži od razuma.

Znala sam da me je trauma iz djetinjstva natjerala da se tako ponašam.

Moj suprug je najstrpljiviji, najljubavniji partner o kojem sam doslovno sanjala i on ovo nije zaslužio.

Ipak, nisam mogla da ga ne odgurnem od sebe.

U to vrijeme nisam shvatala da je moja trauma duboko utisnuta u moj nervni sistem, i svaki mali okidač je bio podsjetnik na moju prošlost.

Ovo je izazvalo intezivnu borbu između mog uma i tijela.

Čula bih glas u svojoj glavi:”Prestani da se okrećeš djevojko! Napokon imaš zdravu ljubav koju si tražila”, ali moje tijelo je govorilo partneru:”Idi! Ionako te ne želim!”

Prijetnja da će me napustiti i povrijediti bila je toliko intezivna da sam se prevrtala između toga da ga kontrolišem i natjeram da ode prije nego što bi i pomislio da me napusti.

Uspjela sam. Raskinuo je sa mnom otprilike godinu dana nakon što smo se upoznali.

Naš neizbježni raskid i otkriće da je staru traumu trebalo osloboditi iz mog tijela naveli su me da se upišem na program plesne/pokretne terapije.

Ukratko, doživjela sam najčarobniju transformaciju i obnovila sam odnos sa svojim partnerom.

Još uvijek nisam bila savršena i čekalo me je još puno posla, ali sam se fizički i emocionalno slobodila prošlih trauma. Odjednom sam imala kontrolu nad svojim ponašanjem umjesto da reagujem bez kontrole.

Nikad se ranije nisam osjećala sigurnije i vrijednije ni u jednoj vezi.

Zbog toga sam se u februaru 2020. godine, kada je naša beba bila veličine maline, izbezumila kada sam pomislila da se naša veza ponovo raspada.

Pitala sam se da li bi me roditelji primili u svoj dom ako bih ostavila muža. Bila sam sigurna da će mi oni pomoći da se brinem o svom sinu. Čak sam zamislila scenario kako šetam ulicom i dešava se nešto tragično-“Čekaj, stani!” Rekla sam sebi.

Foto: Canva

Ništa od ovog nije bilo ni približno stvarno onom što se u tom trenutku dešavalo između mog supruga i mene.

Situacija u kojoj je želio da napusti kuću na nekoliko sati pokrenula je moju staru traumu napuštanja i pokrenula borbu- mehanizam preživljavanja u našim nervnim sistemima koji nas tjera da impulsivno napadnemo ili pobjegnemo od opasne situacije.

Da, razmišljala sam o odlasku u toj situaciji, ali zbog zarastanja cijelog tijela koje se desilo prije nekoliko godina, nisam to pokazala. Nisam slala ljutite poruke o razvodu. Nisam mu rekla da ću otići kod roditelja ako se ne vrati kući.

Jer istina je da želim zauvijek biti sa svojim mužem. Nikad nisam bila srećnija nego danas, pišući ovaj blog iz kreveta, gledajući ga kako hrani našeg sina na stolici za ljuljanje.

Iscjeljenje moje stare traume nije eliminisalo moj stav “bori se ili bježi”. Još uvijek mi je potreban u slučaju da naletim na medvjeda dok šetam ili kako bih izbjegla saobraćajnu nezgodu.

Fizičkim oslobađanjem traume iz djetinjstva dobila sam dar da budem svjedok rekcija svog nervnog sistema, tako da sada mogu da odlučim kako stvarno želim da odgovorim.

Imati misli ili strahove od raspada naših veza ne znači da će se to dogoditi, posebno ako nosimo naočale obojene traumom. Ako pružimo priliku da se izliječimo , onda možemo stvoriti neuronsku inteligenciju koja prepoznaje da naši strahovi nisu jednaki istini.

Najfascinantniji dio svega?

Mogla sam da doživim promjenu koja mijenja život, jer sam čovjek sa neurofiziološkim kapacitetom koji ponovo može da poveže nervni sistem.

Ljudski nervni sistem ne stavlja etikete na našu traumu. Nema sposobnost da odluči da li smo previše “slomljeni” da bismo bili “popravljeni”. Može stvoriti zdravije neuronske puteve, omogućavajući svakom od nas da bude ponovo zdrav nakon izlječenja iz prošlosti.

Čak i ako se borimo sa partnerima i ponekad razmišljamo o odlasku, i dalje možemo imati stalno iskustvo zdrave, trajne ljubavi kao nikad do sad.

Sljedeći put kad budete razmišljali o napuštanju partnera- zapitajte se:”Da li se ovo probudila stara trauma ili je prilika da probudimo našu ljubav?”

Jednom kad skinete naočale obojene traumom, možda ćete jasno vidjeti da ste već u najljepšoj, najzdravijoj vezi o kojoj ste uvijek sanjali.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije