Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijest

Milanka Blagojević: Da li je ona ikada bila ostavljena?

Dlanovi mu na mojoj koži.

Tonu kao u živo blato.

Milanka Blagojevic

Otisci koji plove krvnim žilama i postaju dio mene. Neke linije sa tog dlana urezale su u meni nove puteve. Pomiješale s mojim pa sad se vrtim ukrug, ne znam gdje sam krenula.

Dnevna svjetlost na kojoj nestaje. Buđenje. Stvarnost u kojoj se miješaju zbilja i mašta. Onaj osjećaj u želucu koji ne vara. Znaš mu lik i sjenku u svakom dijelu dana.

Znaš kakve otiske ostavlja u snijegu.

Šta ga budi.

Znaš njegov dah na prozoru. Koliko mu kišnih kapi stane u dlan.

Koliko sati buđenja je bilo potrebno. Koliko triježnjenja. Koliko šamara dnevne svjetlosti da se sebi vratiš. Koliko pitanja.

Nema  ga ali tu je. Gledam ga kroz prozor , stoji na bulevaru, drži cvijeće, krenuo je u naš mali stan.

Bijeli tulipani. Latice koje lete po ulicu. Dječak koji ih sakuplja , od prolaznika traži novac . Grad koji sve briše. Nema ga. Ni cvijeća. Samo grad, grad utonuo u maglu i kišu.

Latice  se slivaju niz oluke i odlaze u odvode. Grad ih guta.  Automobili koji trube. Niko tebe ne doziva. Žena kojoj vjetar nosi kišobran. Kosa joj šamara lice. Ne zna da je posmatraš.

Da li je ona ikada bila ostavljena?

Po zamagljenom prozoru vidiš da si živa. To je tvoj dah. Crtaš po njemu negov lik. Onakav kakav ga pamtiš. Kiša pada po njemu. Nestaje.

Foto: Canva

U praznom stanu svaki pokret odjekuje. Sebe imaš previše. Razvlačiš se tražeći ko će ono tebe pola pridržati. Shvatiš da ti ipak taj dio nedostaje. Sve polovine oko tebe prazne, pola kreveta, pola stola za ručavanje, pola toplog kroasana, cijeli ti je uvijek bio previše…

Pola tebe.

Cipele na pragu, izgledaju kao  njegove. To su ipak samo tragovi kiše i blata.

Ako ga nema u mojoj glavi kao da ne postoji. Zašto ga nosam i ninam, njegujem misao o njemu. Dovoljno je da obrišem tragove kiše i blata i da nestane.

Ako čvrsto zatvorim oči prizovem ga i oblikujem prema sebi.

Meni dovoljan , sebe ima previše.

Ako ispružim ruke dodirnem njegove listove i prikujem ga za mjesto. Tu ostane udubljenje njegovog lika u kojem poslije mirujem.

Ako ga zaboravim i krenem dalje… Iz živog blata se ne može.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije