Finansijski savjetnik i evangelista Kristijan Dejv Remzi vjerovatno nije očekivao toliko negativnih reakcija kada je objavio svoj, sada već prilično poznati, članak o razlikama između navika bogatih i siromašnih ljudi.
Benjamin Irwin / Everday Feminism
Foto: Unsplash
Odgovor koji je uslijedio istakao je grešku u posmatranju uzroka i posljedica, jer Remzi i Korli u svom tekstu upućuju (bez ikakvih dokaza) na to da su upravo te navike UZROK nečije finansijske situacije. A da li mu je recimo ikada palo na pamet da je smjer akcija-reakcija zapravo suprotan?
Takav odgovor Remzi je nazvao „nezrelim i neinformisanim“. Reče čovjek koji je iznio 20 tvrdnji o životu oko 47 miliona siromašnih ljudi samo u Americi, a sve to na osnovu ankete koju je popunila svega 361 osoba. Od toga, 233 njih je bilo bogato, a 128 siromašno – što se kosi sa samim osnovama metodologije istraživanja.
Međutim, prava slika svijeta ipak nije baš takva kakvom je prikazuje Remzi. Ovih 16 činjenica približiće vam stvari s kojima se siromašni(ji) ljudi nose svakodnevno.
Naročito u urbanim sredinama, ponekad je izuzetno teško pronaći smještaj koji se uklapa u predviđeni budžet, a koji je bezbjedan i pristojan, pa se proces može odužiti na nekoliko mjeseci ili čak i godina. Za to vrijeme, siromašnije porodice se nekako moraju snaći – ili pristaju na lošije uslove ili borave kod nekoga bliskog ili čak završe i na ulici.
Jer onima koji rade za minimalac ostaje otprilike toliko kada poplaćaju kirije i režije. U najboljem slučaju.
Dakle, to znači da imaju na raspolaganju 6,6 KM dnevno za hranu i sve ostalo što im je potrebno u životu.
To nije jednostavno, zbog čega su mnoge porodice sa ograničenim sredstvima prinuđene na tačku 3.
Ne zato što to tako žele, nego zato što si ne mogu priuštiti kvalitetnu hranu punu nutritivnih sastojaka.
Zarobljeni su u tom prehrambenom sistemu koji se svodi na prerađenu hranu čija je cijena vještački snižena i koja ne ispunjava sve potrebe njihovog organizma.
Svaka šesta osoba u Americi ne zna odakle će joj doći sljedeći obrok. Niti da li će uopšte doći. Samim tim, nerijetko se jedan ili više obroka i preskoči.
Iako je prilično uvriježeno mišljenje da su ljudi siromašni zato što su lijeni, mnogi od njih zapravo rade daleko napornije nego većina ljudi sa boljim primanjima.
Više od 80% siromašne djece imaju bar jednog zaposlenog roditelja, a kod 60% bar jedan roditelj radi puno radno vrijeme. Generalno, siromašniji ljudi duže rade svaki dan nego oni koji „stvaraju radna mjesta“.
Petnaesta stavka koju su Remzi i Korli naveli na svojoj listi jeste da se 44% dobrostojećih probudi tri sata prije početka posla, u poređenju sa samo 3% siromašnijih ljudi.
To možda i jeste tačno, međutim uzrok može biti i činjenica da veliki broj siromašnijih ljudi radi i po nekoliko poslova. To često znači i da uspiju leći u krevet tek neka 3 sata prije nego što se trebaju pojaviti na onom drugom poslu.
Iako nasilje u porodici podjednako pogađa siromašne i bogate, žene sa slabijim finansijama imaju i manje mogućnosti za bijeg od nasilnog partnera.
Brojne su pretpostavke koje ukazuju na to da je čak polovina beskućnica u Americi pobjegla od nasilja u porodici.
Čak i kada su loše odluke dovele do tog siromaštva, često su tuđe odluke te koje mogu promijeniti situaciju. Šanse da siromašna djeca završe srednju školu su 3-4 puta manje nego kod djece koja su odrasla u dobrostojećoj porodici. To onda dalje utiče na mogućnost zaposlenja, a potom i prihode tokom ostatka života.
Budući prihodi djece su uglavnom u tijesnoj vezi sa primanjima roditelja. Drugim riječima, ekonomska mobilnost – ideja da se možete izvući iz siromaštva ako se dovoljno trudite – uglavnom je samo mit.
Ako i odu da obave svoju građansku dužnost, siromašniji ljudi uglavnom uvijek glasaju za one iste kandidate ili stranke, bez obzira na društvene događaje i promjene iz prethodnog perioda. Takođe su podložniji uticajima predizbornih obećanja i nada kao i različitih stimulansa bez realne osnove.
Uočeno je da ljudi s nižim primanjima duplo rjeđe prijavljuju bolove ili se obraćaju doktorima. Takođe rjeđe izostaju s posla i otvaraju bolovanje, jer i to podrazumijeva snižavanje prihoda.
Razlika između očekivanog životnog vijeka siromašnih i bogatih ljude je od 10 do 14 godina. Ne samo to, već se i životni vijek siromašnijih osoba nedavno i dodatno smanjio, i to u Americi koja je najbogatija država na svijetu.
Uprkos uvriježenom mišljenju da su siromašni ljudi uglavnom pijanice i narkomani, upotreba takvih supstanci jednako je proširena kroz grupe ljudi sa različitim primanjima. Zapravo, uočeno je da bogatiji ljudi zapravo češće posežu za flašom u odnosu na one siromašnije. Ima i finansijske logike.
Većina korisnika socijalne pomoći taj status izgubi u roku od 5 godina. Čak i u nedostatku organizovanih edukacija i drugih vidova pomoći, ljudi su motivisani da promijene svoje životne okolnosti i nađu posao te prestanu primati pomoć od države.
Ne, siromašniji ljudi ne prave i rađaju više djece kako bi živjeli od socijalne pomoći i dječijih dodataka, a naročito ne od pomoći stranaca i humanitarnih akcija.
Možda postoje i slučajevi težeg siromaštva u svijetu, ali i dalje se mnoge naše siromašne porodice brinu o tome kako sklopiti kraj sa krajem i preživjeti svaki pojedinačni dan.
Vjerujem da svako "zato" ima svoje "ali". Smijem se i tražim svoj zen.
