Nekako mi je normalno u ovome nenormalnom svijetu imati nekoga koga nemaš

Hoćeš li mi vjerovati ako ti kažem da možda ne znam sve o tebi, ali da znam da ima netko na ovome svijetu tko ti fali?

I da ti budem iskren, svejedno mi je hoćeš li možda pomisliti da sam lud, da pričam gluposti ili da sam jedan od onih koji misle da su svu pamet ovoga svijeta pokupili.

Jer, ako mene pitaš, nekako mi je normalno u ovome nenormalnom svijetu imati nekoga koga nemaš.

Normalno mi je voljeti nekoga do kraja života, a znati da takav život više ne postoji.
Normalno mi je čekati nekoga, a znati da taj netko nikada više neće doći.

Sigurno se pitaš kako sve to znam, bez da si mi išta rekao?
Znam, jer nemam.

A, fali i meni.
Netko tko mi je obećao da će me cijeli život čuvati, a ni svoj život nije sačuvao.
Netko tko mi je rekao da će se vratiti brzo i od tada vrijeme nikad sporije prolazi.
Netko čije prezime ponosno čuvam, netko tko me naučio živjeti, ali i ne preživjeti.

Znam da i tebi fali.
Ona koja ti je darovala život.

Nažuljanim rukama po najtanjim ti dijelovima duše prolazila i opet je sačuvala. Znam da ti fali i on koji je obećao do oltara te dovesti, s tobom prvi ples zaplesati. Fali ti i ona s kojom si se vječito svađala oko odjeće, a dušu ti je najbolje znala srediti.

Onaj koji je nažuljao svoja leđa mojim problemima i obećao mi da ćemo do kraja života biti najbolji prijatelji. I ona s kojom sam obećao išarati svoju putovnicu pečatima omiljenih joj država.

Fale mi baka i djed, njihova naborana lica i ispeglana im duša najravnijim životnim definicijama. I kad smo već kod toga što mi nedostaje, neće se ljutiti ako ti kažem da mi nedostaju i prošla vremena?

Preuzeto sa: instagram.com