Ostaje mi to što se (ne) volimo

Bio je član moje samoće, moje inspiracije, prijatelj svih mojih tuga i radosti, partner svega što nazivam dobrotom, umjetnošću, zajedništvom.

Analgetik za moje boli, moj antidepresiv. Ponekad lijek za smirenje, ponekad okidač za emocije.

Složit ćete se, sve nabrojano ponekad je jedino što nam ostaje. O, kako je nevažan meni njegov pacifizam posljednja tri dana. Kako su mi nevažne tvrdnje da je on bio Jugoslavija, Tito, most spajanja i ujedinjenja.

Kada ode netko tvoj suvišno je razmišljati što je napravio za zemlju i za zemlje. Koliko je zajebavao vlast. Koliko su ga progonili živog. Iako ogromno, iako monumentalno, suviše je se sjetiti što je činio da donese mir.

Suvišno je čak i govoriti o koncertu u Sarajevu 1998. godine. O pjesmi za Vukovar. O sukobima s Miloševićem.

Sve je to suvišno, kad ode netko tvoj, pa sebično razmišljaš samo o onom što si ti izgubio i što ti sada ostaje.

Meni ostaje to da se ne volimo, još od onog koncerta u Splitu 2010. godine. Kad smo na koncert došli s drugim čovjekom i drugom ženom. Ostaju mi sve te slike koje više nemam s čime spojiti. Pjesme koje se više ne poklapaju s nama.

Meni ostaje to da se volimo, od onog koncerta u Mostaru 2013. godine. Od rečenice koju sam čula tu večer i počela pisati. Ostaje mi moja prva knjiga koja je izašla godinu dana kasnije. Ostaje mi činjenica da nikad ne bih napisala nijednu knjigu, da nije bilo tog koncerta.

Meni ostaje to što se ne volimo, ipak. Što je jučer sahranjena umjetnost na kojoj su odgojene generacije. Ostaje mi strah da će moja djeca odrasti na nekom Voyageu i nekoj Breskvici, na nekom Baki Prasetu.

Što će za svaku glupost potpisanu imenom Đorđa Balaševića na Facebooku pomisliti da je stvarno njegova. Ostaje mi strah da ću se grčevito boriti da moja djeca jednom osjete Balaševića i da to nikad neću uspjeti.

Meni, smoodgojenoj na Balaševićevu djelu, ostaje strah od mladunčadi nekakvih Arkana i nekakvih Karleuša. Od političara koji žele biti gradonačelnici metropola, a jedina Balaševićeva pjesma koju znaju je ona o Banetu i njima samima.

Ostaje mi strah od klinaca i njihovog utjecaja. Ostaje mi strah od lajkanja videa na kojemu se igrice igraju cijelu noć, na kojima su kul nepospremljene sobe, na kojima se hvale nepročitanim knjigama i informacijama da se ne zna tko je Šerbedžija, Andrić, Balašević.

Otišao je netko moj.

Ostaje mi ipak to što se ne volimo i što nas je na mržnju i fašizam prelako natjerati jednim filmom. Tekstom. Statusom na Facebooku ili Twitteru. Što smo isti kao naši preci koje je Balašević pokušavao urazumiti.

Ostaje mi to da nas nitko neće moći urazumiti.

Ostaje mi ipak to što se ne volimo. Što ljubav Balaševića prema Oliveri uopće više nije fora. Ostaje mi to što djevojke rođene da budu Olivere završavaju gole na internetu i u sobama novih jugoslavenskih idola.

Ostaje mi strah od svijeta koji dolazi.

Ostaje mi to što se ne volimo. Ni jedni druge, ni sami sebe.