Ljudski odnosinajnovijeŽivot

Opet sam onaj loš sin koji ne umije ništa, a htio bi sve

Osjetim da kiši, hladno je i vjetar se lagano spustio u ravnini očiju.

Piše: Ivana Lakić Redakcija

Svježina vjetra kao da svakoga čaša pravi buku u oknu prozora, poput nekog raštimovanog klavira. Više nije ni prijatna  tmina, mrak i praznina što uzima sve nadomak srca.

Postaje sve hladnije, dok se toplota polako skupila ispod jorgana na krupne plave tufne. Budim se kao da ću svakoga časa ponovo usnuti, ali mi bolovi ne daju. Osjetim da ću  se saplesti na putu do kuhinje.

Na starom hrastovom stolu stoje dvije čaše i poluprazni bokal vode, zbog kojeg već drug noć zaredom ne spavam.

Lutam i sada, kao da samo to i znam od ovog života. Osjetim da ću svakoga časa otići dalje od same sebe i potražiti smiraj u nekoj samo naizgled punoj duši. Ko zna, možda slažem i neku rijeku, da je moj odraz najnježniji uz zeleno lišće i smrznutu hrizantemu.

Vitez sam samo naizgled hrabar, željan osvajanja novih i već unaprijed porušenih tvrđava.  Nema veze što se sav  život kunem u more i talase koji se slažu sa otkucajima moga srca. Osjetim i da se slažu i sigurna sam da je tako.

Znam da ću se opet vratiti tamo gdje toplina spava pod petama, gdje stijene šume i stvaraju najljepšu muziku riječi uz more, bez note i kajdanke. Tamo sam prvi put osjetila koliko je važno posmatrati Velebit dok se budi i tragati za svim onim mirisima dalmatinskog smilja.

Opet mi je pod stopalima nemir i silno tragam za onom uvalom na ulazu u Crvene stijene. Mislim da sam mirise potisnula negdje u ljetu, kad je sve bilo nalik na so, vodu i beskraj bez sivila.

Čini se da nigdje nije tako toplo i lijepo kao u majčinskom zagrljaju. Onom što se spustio u oko boje lješnjaka i one nježne i tanke ruke. Osjetim kao da ću svakoga časa zaspati tu blizu majčinog srca i da se neću ni buditi. Napolju još uvijek studi, dok se novo proljeće sprema.

Ne znam, čini mi se da je sve isprazno, tiho i toliko neprimjetno, kao da ćemo se ugušiti u toj svježini i hladnoći u isti mah.

Foto: Canva

Nema me, niti dok veje snijeg, niti dok grije sunce, niti dok  biju oluje u blizinama srca. Nema me da kažem, kako će biti sve u redu i da ta suza što žulja blizu oka može biti manje bolna, ako se obriše i skloni sa lica.

Nisam tu da zagrlim sve ono što se ispraznilo i stoji ko neko lišće pred zimu. Zatvorena sam poput neke tvrđave koja uporno odbija da primi nove osvajače. Ćutim i sjedim, sama i u krugu u kome sve češće zastaju vječna proljeća ili prođu nepomično.

Opet sam onaj loš sin koji ne umije ništa, a htio bi sve. Hladno je, postaje sve tiše i tiše, ne čuje se ni ona kapljica vode u staroj oronuloj česmi.

Sjedim i ćutim, dok se u srcu biju ratovi spremni da ne prihvate niti jedan oblik mira.  

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije