Ljudski odnosinajnovijeŽivot

3 strategije ponašanja koje koriste političari i rijaliti igrači

Tramp je jednom prilikom pozvao svoje simpatizere da pretuku onoga koga vide da na njegovom skupu dobacuje negativne komentare ili da na njega planira da baci paradajz.

Piše: Nikolina Deletić Redakcija

Ponudio se i da plati sve sudske troškove za onoga ko to uradi…

Stvarno je nevjerovatno šta su sve političari spremni da urade kako bi pridobili glasače. Svi se možemo složiti kako je često veoma teško prodrijeti u njihove stvarne namjere  koje se kriju iza onoga što govore ili rade.

Ipak, u ovom tekstu pokušaćemo da rasvijetlimo bar neke od njih, a posmatrajući ih iz ugla psihologije.

Pa, za početak da vidimo zašto ova Trampova izjava, koja djeluje potpuno pogrešno, za njegov politički imidž možda i nije bila naročito loša.

Naime, u knjizi ,,Psihologija političke komunikacije” ,čiji autori su Feldman i Zmerli, navodi se kako političari često koriste strategije izazivanja primitivnih emocionalnih reakcija kod ljudi.

Agresija, prijetnje, uvrede i svađe često se koriste kako bi oni koji ih izazivaju skrenuli pažnju na sebe i proizveli snažno povezivanje ljudi. Autori navode kako je to ista strategija koja se koristi i u rijaliti programima i da se popularnost ovih zabavnih emisija bazira, između ostalog, upravo na tome.

Izazivanjem intenzivnih primarnih emocija ljudi se navode da se vrlo snažno vežu u pozitivnom smislu za određenu osobu (rijaliti igrača ili, u ovom slučaju, političara) kao i da razviju veoma izražen animozitet prema njihovim oponentima. Možda, upravo zato ne treba da nas iznenadi to što u relacijama naših političara često možemo da vidimo verbalne, pa čak nekada, i fizičke sukobe.

Koriste svakodnevni govor

Zašto nekada možemo čuti kako naši političari jedni druge nazivaju ,,kretenima” ili neke druge formulacije koje nam se ne čine baš primjerene ljudima koji obavljaju tako važne funkcije?

Naime, u prethodno pomenutoj knjizi se navodi kako povremenom upotrebom tih jednostavnih oblika govora doprinose stvaranju utiska kako se radi o običnim ljudima koji su veoma slični prosječnom čovjeku.

Na taj način pokušavaju poručiti kako nisu dio nekih dalekih elita, već da su oni koji potiču iz naroda. To takođe smanjuje stvaranje utiska izvještačenosti njihovog ponašanja i povećava vjeru ljudi u njihovu iskrenost.

Zar to nije upravo ono što rade i rijaliti igrači – pričaju svakodnevnim jezikom, konstantno naglašavajući kako je to njihovo stvarno, iskreno ponašanje, dopuštajući sebi da rade sve ono što radi prosječan čovjek – svađaju se, plaču, zaljubljuju i ogovaraju jedni druge?

Ovi programi ne bi, pretpostavljaju autori, bili ni približno gledani kada bi u njima učestvovali profesionalni glumci, a ne obični ljudi.

Pribjegavaju pravljenju drame

Na naše pitanje zašto se u političkom ringu, baš kao i u rijaliti programima često upotrebljava strategija stvaranja drame psiholog Milan Ćetojević odgovara:

,,Postoji više objašnjenja tog fenomena. Vjerujem da je jedan od razloga taj što kada registrujemo neku dramatičnu situaciju to nam govori da se u našoj okolini dešava nešto, što bi u velikoj mjeri moglo da nas ugrozi ili što je po drugim osnovama važno za nas. I mi podsvjesno moramo na to obratiti pažnju.

Taj momenat snažno fokusirane pažnje ljudi onda mogu koristiti u različite svrhe. Mi naučimo da nam to, recimo,  može biti dobro oružje protiv dosade. I upravo je to onaj aspekt koji može biti loš.

Smatram da bismo svi trebali usvojiti neke zdrave strategije za prevazilaženje momenata kada nam je veoma dosadno. Na primjer, naučiti zabaviti sebe radom na nekom izazovnom zadatku (kao što je  učenje sviranja nekog instrumenta, spremanje nekog novog jela ili popravak određenog kvara u kući) je svakako bolje nego provođenje vremena u traganju za senzacionalnostima i dramama.

Jer, ako se posvetimo ovim stvarima pored toga što nam neće biti dosadno imaćemo i niz drugih psiholoških benefita, kao što je osjećaj napretka u razvoju naših spsobnosti, osjećaćemo se korisno i uspješno, bićemo zadovoljni zbog uvjerenja da smo vrijedni i sposobni…

Na taj način povećavamo svoje samopouzdanje i proširujemo svoje sposobnosti.

Takođe, vjerujem da ljudi često traže takve stvari koje će im snažno okupirati pažnju kako bi se psihološki udaljili od svojih problema.

To je strategija samoizlječenja koja je, po meni, može biti u ravni situacija u kojima osoba kroz odanost alkoholu, prečeste izlaske ili redovne površne seksualne kontakte pokušava izbjeći suočavanje sa svojim suštinskim i dubokim psihološkim patnjama.

Vjerujem da je važno suočavati se sa ovim stvarima , ali na adekvatan način. To se može postići, recimo, kroz psihoterapiju, ulaganjem napora da se postigne kvalitetan samouvid i usmjerenost ka promjeni loših misli ili ponašanja, razgovorom sa bliskim osobama i slično.”

On je naveo i kako mi, ljudi, volimo priče. A drama je upravo događaj koji ima aktere, početak, zaplet i kraj. I to je ono što volimo da pratimo i prepričavamo drugima. Kako kaže, iznošenje mišljenja o nekom zakonu je suvoparna stvar, ali dramatična rasprava je ipak nešto što doživljavamo kao uzbudljivu epizodu za prepričavanje.

Političari se kroz sve što rade, pa i kroz međusobnu komunikaciju trude popraviti svoje rejtinge, baš kao i rijaliti igrači. Postavlja se pitanje koliko smo spremni raditi na sebi kako bi ubudućnosti oni shvatili da smo više vremena, pažnje, glasova i pozitivnih reakcija spremni izdvojiti kada nam pružaju konstruktivne rasprave, međusobno uvažavanje i stvari koje vode napretku i dobrobiti svih nas.

Naslovna fotografija preuzeta sa blic.rs

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije