Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Kako otići?

U naletu bijesa, obrisala sam njegov broj.

Obrisala sve poruke.

Piše: Slađana Lazendić Redakcija

Odlučila da mi je dosta neobaveznog odnosa, čekanja mrve ljubavi i laganja sebe da će se on promijeniti.  Nazvala sam najbolju drugaricu, kako bih sa njom ushićeno podijelila svoje nove odluke.

„Odlično, samo pitam se koji put do sad brišeš broj i onda na prvu njegovu poruku ponovo ideš kod njega?“, upitala me je, kroz podsmijeh. Ne iz zlobe ili pakosti, već iz želje da me suoči sa realnošću.

U tom trenutku shvatam da je u pravu.  Po čemu se razlikuje drugo ili peto brisanje broja, od ovog sad, ne znam po redu kojeg?

Nakon što početni entuzijazam moje odluke splasne, vraćala bih se starim obrascima ponašanja.  Ista sam ostala ja. Iste su ostale moje granice i moja uvjerenja.  Pa, možda ovo ipak nije najbolji način. Uzimam olovku i pravim plan. Umjesto da mislim o njemu, ja ću:

~Krenuti u teretanu (hmm, privremeno će mi pomoći da skrenem misli, ali nije dovoljno),  posvetiti se sebi ( a šta to u praksi uopšte znači?), čitati knjige (da, sigurno će me to spriječiti da mu ne odgovorim na poruku), zaključujem sarkastično i bacam papir.

U tok trenutku, stiže mi poruka, od iste one drugarice sa početka priče, u kojoj mi saopštava da je moj bivši momak (moja nekada davno velika ljubav iz studentskih dana) zaprosio svoju djevojku.

„Stvarno mi je drago zbog njih“, odgovaram joj, pri tome zaista to i misleći.

„Ko bi rekao da će ti postati svejedno, a nekad si mislila da te nikad neće proći? Sjećaš li se koliko si puta brisala njegov broj?“  upita me.

U tom trenutku mi je sve postalo jasno. Dobila sam odgovore koje sam tražila, i to baš, na sopstvenom primjeru.

Dakle, očigledno je da sam sve ovo već jednom  uspješno preživjela.  Pa onda, kako otići, kako se izboriti sa nedostajanjem?  Evo kako:

Tako što se nećeš boriti, jer sve protiv čega se borimo, postaje naša preokupacija.  Tako što nećeš smišljati 1000 načina da nekog preboliš, dajući time još više na značaju svojoj boli. Tako što ćeš prihvatiti situaciju u kojoj se nalaziš, a onda, dan po dan, raditi stvari koje te čine srećnom, onoliko koliko imaš snage za to.

Ne preko toga i ne u onoj mjeri u kojoj te drugi ubjeđuju da trebaš. Tako što ćeš plakati onda kad ti se plače, pričati o njemu drugaricama onda kad ti se o njemu priča i na kraju krajeva, poslati tu poruku koju sebi toliko braniš, ako osjetiš da je želja za slanjem jača od razuma.

I šta ako ne dobiješ odgovor koji želiš? Ponovo ćeš plakati kad ti se plače, možda sad čak i skupiti malo više inata, pa kreneš u teretanu, upisašeš onaj kurs koji si htjela upisati, pročitaš onu knjigu koja mjesecima skuplja prašinu…

A možda i nakon svega toga ponovo odeš da ga vidiš, na njegov poziv. I to je u redu. Sve dok je to tebi u redu. Ne drugima. Ne njemu. Tebi.  Ideš jedan korak naprijed, dva u nazad, tapkanje u mjestu. Dva koraka naprijed, jedan nazad, jedan naprijed, pa tapkanje u mjestu… Tako bih najslikovitije opisala taj proces. Ali krećeš se i to je važno. Ne odustaj.

Foto: Canva

I možda,  samo možda, nakon toga, osjetiš da ti je dosta. Da si umorna. Da on, kojeg si toliko idealizovala u svojoj glavi i nije toliko savršen. Ali sad nemaš potrebu brisati broj, blokirati ga na društvenim mrežama, pričati kako si krenula dalje…

Ne, naučila si da se ne boriš protiv njega, sad zaista osjetiš da ti je dovoljno i ideš mirno dalje, bez onog dobro poznatog grča u stomaku i straha da nikad više nećeš tako voljeti. Sad, iskreno sama prema sebi, shvataš da ti on baš i ne treba toliko.

Raduješ se odlasku u teretanu, jer ne ideš da bi se borila protiv nekog. Sada ideš zbog sebe, jer ti prija. Mirna si dok čitaš knjigu, jer ne čekaš poruku. Sada znaš, čak i ako poruka stigne, da je u redu da na nju odgovoriš, ali nećeš, jer ne želiš.

Jer nemaš potrebu da odgovoriš. Isto tako, ako osjetiš potrebu da ti pošalješ poruku, znaš da je to u redu, ali baš zato je nećeš poslati. Ili možda hoćeš. Svejedno. Ništa ne moraš i sve smiješ, jer to je tvoj život i ti donosiš odluke.

I tako, odjednom su prošli sati da nisi na njega ni posmislila. A onda i dani. Ne boriš se. Postaješ prirodno okupirana nekim drugim stvarima i nekim novim ljudima. Ne uhodiš ga na društvenim mrežama, ne objavljuješ slike koje bi njemu trebale nešto da poruče.

Živiš svoj život. Ne u inat njemu, već iz ljubavi prema sebi. Ne zanima te ni gdje je, ni šta radi. Otišla si i ne želiš nazad.

I zapamti, ne dozvoli da ti drugi određuju koliko smiješ biti tužna,  koliko je u redu da plačeš,  koliko poruka smiješ poslati i koliko mu se puta vratiti. Nekom treba manje, nekom više vremena.

Ne funkcionišemo svi na isti način, a oni koji će ti najviše moralisati, često su oni koji su tvoje „greške“ i sami ponavljali najviše puta, samo što o tome ćute.

Svoje granice postavljaš sama. Sama ćeš znati kad je dosta.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije