KulturaLjudiLjudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Pismo jedne vjeroučiteljice

Oduvijek sam se pitala odakle niču predrasude i stereotipi?

Ko ih sadi i kako tako dobro uspijevaju? Što bi rekli u Mostaru OKLE to?

Piše: Tijana Bašić Redakcija

Nazvala sam ovaj tekst – Pismo jedne vjeroučiteljice. (Po)željela sam da “naglas” napišem neke svoje misli. Ali prvo da se predstavim, red je. Ja sam Tijana. Bosanka u Hercegovini.

Predajem pravoslavnu vjeronauku u gradu Mostaru u šest osnovnih škola. U slobodno vrijeme dolijevam ulje na vatru, ispravljam krive Drine, a omiljena sportska disciplina mi je borba sa vjetrenjačama. Pa da počnem(o)!

Foto: Privatna arhiva

Izvol’te u salonu!

Prije svega da kažem da nisam teolog. Samo obična vjeroučiteljica kojoj u diplomi piše da je diplomirani vaspitač predškolske djece. I volim što je baš tako. Znam da nekima smeta (čitaj formalistima) što nisam diplomirana vjeroučiteljica, ali tu vam ne mogu mnogo pomoći.

Žulja nas klerikalizam i to je prosto tako. Vo vjeki vjekov. Da ne spominjem, na primjer, da svi ljudi već u glavi imaju sliku kako jedna vjeroučiteljica treba da izgleda.

Kad iz šale (ili možda i ne) spomenem da želim da se ošišam na ćelavo ili da uradim tetovažu – bolje da vam ne prepričavam poglede i komentare! Kako je samo dobar zvuk rušenja predrasuda, ih! Legenda kaže da 11. Božja zapovijest glasi: Ne upetljavati se ili narodski rečeno – svoj ti pos’o.

Takođe, primijetila sam radeći ovaj posao da ljudi više poštovanja i povjerenja ukazuju popovima u mantiji koji su vjeroučitelji, nego nama “običnima”. Nije sve do mantije, drugari. Malo ima i do onoga ko je nosi.

Nešto slično kao sa bijelim mantilima. I da, nisu popovi supermeni. I pop je čo’ek, isto ko i mi. Od krvi i mesa. Nepisano pravilo kaže – idealizacije bez, u svemu, a naročito u crkvi. Crkva je živi organizam.

Može i pop da popije pivo i zapali cigaru. Može i da vozi audi, i to smo vidjeli. Ma sve smo vidjeli. I to je ok, jer Bog nije neki strašni sudija koji sjedi na nekom specijalnom oblaku i u tefter piše grijehe i udara nam recke. Bog je ljubav u skladnoj i savršenoj kombinaciji sa slobodom (izbora).

Bog je radost. Liturgija je radost. Makar meni. Crkva je radost. Makar bi trebalo da bude. Elem, crkva je inače moja druga kuća svake nedjelje i praznika, još od  9. razreda osnovne škole. Tu sam svoj na svome.

Kud god išla, šta god radila, tu se vraćam. Koliko god puta se gubila i skretala, opet se tu vraćam. Tu sam ono što jesam. Tu sam bacila sidro. Voljela bih da svakom mogu da prenesem svoj doživljaj Crkve i onoga što osjećam.

Ali isto želim da kažem ono što mi je na duši.

Neću crkvu koja zatvara vrata i portu s vremena na vrijeme, smeta mi to. Ko razumije, shvatiće.

Neću crkvu koja ne voli sve ljude kakvi god bili i koga god voljeli.

Neću crkvu koja daje novac za izgradnju hrama u vrijeme pandemije. Smeta mi što se pare daju u nedoba u svrhe koje nisu primarne u tom momentu.

Smeta mi što crkva (ponekad) ćuti. Smeta mi što se stvari guraju pod tepih.

Nisam ja od onih koji će da brane nešto po svaku cijenu, samo zato što je to nešto “moje”. Nisam ni od onih koji će da osuđuju. Ne mogu nekoga da osudim, jer sutra mogu da se okliznem i da padnem na istom mjestu koje sam osudila. Davno je rekao neko pametniji od mene – ne osuđuj čovjeka, nego njegov grijeh iliti postupak.

Hristos govori da je licemjerstvo najgore. Aminovala bih to, ako mi dozvolite. Ma samo ne budimo fariseji, eto! Hristos je bio među običnim ljudima, liječio im tuge i rane, i fizičke i one na duši, družio se sa onima na margini.

Hristos svakog čeka raširenih ruku, kao u priči o bludnom sinu. Takva je moja crkva. Kao što kaže veliki Aleksandar Šmeman, srcu mi najbliži od svih teologa na svijetu – crkvenost bi trebalo da oslobađa.

Nemojmo biti strogi! Znam mnoge koji su otišli na drugu stranu, jer ih je to odbilo. Nemojmo ljudima nametati formu i pravila.  Obavezne srijede, petkove, marame,  ispovijesti, tacne, tarife, postove na vodi i ostala čuda.

Apostol Petar se odriče Hrista tri puta prije nego što pijetao zapjeva, pa je na kraju svetitelj. Dođe sve na svoje, ako treba da dođe. Crkva nije skup normi i pravila! Kad pobijedimo egoizam, tada postajemo ljudi.

Lijepo kaže Sveto pismo – svemu ima svoje vrijeme. Ljudi će uvijek prije shvatiti crkvu kroz radost, jednostavnost, negoli kroz dogme i definicije. Jedina stvar koju želim da naučim svoje đake, pored ljubavi, jeste da se ništa ne mora. Naročito ne u crkvi.

Ne mora se ići ni u crkvu, ni na vjeronauku. Bujrum, narode, slobode! Crkva i glagol morati ne mogu i ne smiju u istu rečenicu. To ne implicira  anarhiju – naprotiv! Apostol Pavle kazao je već da nam je sve dozvoljeno, ali nam nije sve na korist. Vaistinu je tako!

Foto: Canva

Ma ljudsko srce zna šta će i kako će. Kad slušamo srce, nema greške. Jevanđelje treba da se živi, a ne da se priča. Reci mi primjerom, hrišćanine. Padneš, ustaneš, padneš, ustaneš i eto ga – kraj!

Nekad se pitam da li mi svi čitamo isto jevanđelje ili sam ja negdje pogriješila? Možda imamo različite prevode. Neka bude tako.

Rekla bih još nešto, kad se već ispovijedam. Mada, ne znam ni smije li se ovo javno pisati, šta će narod reći i smije li se imati mišljenje uopšte. U vezi sa gorućom temom Dare i Aide. Dok nam Dara i Aida ne budu prijateljice, nema ovdje neke sreće velike.

A čini mi se da nismo baš na pravom putu. Nekako nam ljubavi nedostaje. Ko o čemu – Tijana o ljubavi. Što bi rekao Aleksa – mene sve rane moga roda bole (bole i te kako, dobri moj). Samo nas dijele i zavađaju ovako već podijeljene.

Ja ti volim otići, dobri moj, pored Liturgije svake nedjelje u svojoj crkvi, i u džamiju i na misu – i da ti kažem, baš mi je lijepo. I ne moraju biti Dara i Aida, mogu biti Tijana i Martina, ili Tijana i Zejna. Dok god u nama-vama-njima ima mržnje i neopraštanja, a idemo-idete-idu u crkve i džamije – zaludna je to rabota. Valja nam se pokajati, oprostiti i izaći iz začaranog kruga.

Ljubav, braćo, ljubav, a ne zvona i praporci!

Ne pišu nam imena na čelu. Bogu hvala! Ja volim i svoje Hrvate i muslimane. Nisu svi Hrvati i muslimani zločinci. Kao što nisu ni svi Srbi dobri. Nismo zbog nas na različitim stranama, nego zbog zlikovaca.

Daj da se volimo i praštamo, nemamo sto života! Jedina podjela na svijetu smije biti ona na ljude i neljude!

Kad sam se selila iz Banjaluke u Mostar mogla sam iz nečijih pogleda i šaputanja da pročitam – šta ako se zaljubiš u Hrvata ili muslimana? Ništa, kad ga dovedem u Banjaluku – poješće vas.

Šalim se i karikiram, naravno. Ne mislim da je bilo ko to pomislio iz loše namjere. Naprotiv, znam da je iz “dobre namjere”, ali odakle nam i dalje te podjele? I gdje ćemo s njima? I dokle ćemo s njima?

Kako moja djeca u osnovnoj školi već znaju za tu našu naslijeđenu mržnju? A da, neko je uporno presađuje i zalijeva. Baš se svojski trudi oko nje. Nažalost, čini mi se da u pojedinim slučajevima mržnja ima neograničen rok trajanja. Kako li je tom svijetu buditi se i ići na spavanje sa takvim mentalnim sklopom.

Dodala bih na kraju da znam da se mnogi neće usaglasiti sa mnom, ali i to je dobro. Ljubav je kad nekome dajemo slobodu da bude ono što jeste.

P.S.

Da me crkveni dušebriznici, ako ih ima, ne bi shvatili pogrešno – nije ovo kritika crkve, ovo je moje lično mišljenje. I stojim iza njega. Imenom i prezimenom. Da mislim da ništa ne valja, radila bih nešto drugo u životu, a ne predavala vjeronauku i ustajala svake nedjelje na službu unazad 15 godina. Hvala! : )

P.P.S.

Kud svi Turci, ne mora i mali Mujo.

U potpisu,

Mali Muji odmilja zvani Tijana u ovom slučaju

P.P.P.S.

Fjodor je rekao da će ljepota će spasiti svijet. Ako i dalje mrzite, osuđujete i dijelite se – ne pomaže voda, majko, a ni ljekari, ni travari!

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije