Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO životu

TRAŽI SE OD JAVNIH USTANOVA DA PREĐU NA RAD OD KUĆE?!

Živimo u ludom vremenu. Neizvjesnosti, straha. Vremenu u kojem se nad ljudskim životima strijepi svaki dan. U vremenu bolesti o kojoj se ništa ne zna, koja mutira, poprima nove oblike i iznenada, kada se najmanje nadaš odnosi najmilije.

Jelena Despot

 

Mi sa Balkana smo već odavno navikli na razne pošasti pa smo i sa ovom vrlo brzo naučili da se nosimo. Od potpunog ignorisanja do paranoje. Od falsifikovanja rezultata testova kako bi se putovalo, do kupovine, prodaje i preprodaje svega u vezi sa virusom. Jedna smo od rijetkih zemalja koja je imala osumnjičeno pola državnog vrha za nelagalni uvoz respiratora, i dok se ostatak svijeta bavio spašavanjem ljudskih života mi smo se bavili time koliko se ko ugradio da bismo dobili respirator.

Sa mjerama smo pratili ostatak svijeta, a najčešće Vučića. Kako Vule kaže u petak, kod nas se najčešće prepiše u ponedjeljak.

Možda smo poslednja evropska zemlja koja je započela proces vakcinacije nekom minornom dozom vakcina koje nam je obezbjedio isti taj Vučić. I logično onda da nam je politički uzor.

Dok je u susjednoj Hrvatskoj prva kafa u kafiću popijena prije par dana, kod nas se sjedilo, uživalo i partijalo, ali samo do 22h.

Šale i pošalice o tome kako je BiH obećana zemlja su više toliko puta ispričane da nije ni smiješno.

Dok su bogate evropske zemlje imale višemjesečna potpuna zatvaranja svega kod nas je život funkcionisao i tekao gotovo nesmetano, da bismo se virusa prisjetili samo onda kada nam se razboli neko iz okoline ili dođemo s njim u kontakt.

Nisu se slavile slave, bližnje smo zakopavali u prisustvu najmanjeg kruga bliskih srodnika. I toga smo se možda jedino pridržavali.

U isto to vrijeme u toj susjednoj Hrvatskoj, u kojoj do prije par dana nisi mogao popiti kafu u kafiću, na sahrani gradonačelnika Zagreba više stotina ljudi. Na fizičkoj distanci razumije se. Uz prisustvo redara.

I opet taj jaz između „malog i običnog“ i „uticajnog i bogatog“.

U RS-u smo od prvog marta trebali moći slušati živu svirku. Već su počela veselja i objave. 8. mart je već počeo da puni kasu lokalnih ugostitelja. Ali NE LEZI VRAŽE. Nema nikakve intereakcije publike. Nema pjevanja. Nema plesanja. Nema radosti. Srbi kao i obično od svega napravili sprdnju. Da bi nadležne instituticije istu tu odluku ukinule nakon samo par dana zbog pogoršane epidemiološke situacije.

Vraćaj pare, pakuj haljine, otkazuj frizere. Ni ove godine nećeš đuskati.

I evo ispisujem redove i redove, čekajući da pređem na poentu i ono što mi je bio okidač za ovaj tekst a to je još jedna u nizu „klasnih razlika“ po kojima su jedni važniji od drugih. Po kojima njihovi životi, obrazovanja, sudbine i lični dohodci imaju veći i snažniji uticaj od života običnog puka.

„TRAŽI SE OD JAVNIH USTANOVA DA PREĐU NA RAD OD KUĆE“.

Ko god živi ili je živio u Bosni zna da se u javnim ustanovama i tokom najveće gužve radi gotovo malo ili nikako. Ko god je živio ili živi u Bosni ima kamen u želudcu kada treba u bilo koju javnu ustanovu jer zna da će ga iza pulta dočekati nadrkana osoba i da će mu faliti papir, pečat, izjava. Ko god živi ili je živio u Bosni zna da pauza u javnim ustanovama nikada ne traje samo trideset minuta, da radno vrijeme nikada ne počinje kada je napisano, i da poslednjih sat vremena gotovo nikoga nema na radnom mjestu.

Ko god je živio ili živi u Bosni zna da se u rijetko koju javnu ustanovu ide bez čokolade.

Ko god je živio ili živi u Bosni zna da radno vrijeme u privatnom sektoru gotovo nikada ne prestaje. Da trebaš biti dostupan uveče, vikendom, ujutru, prije i poslije i tokom pauze. Ko god je živio ili živi u Bosni, zna da u Bosni u privatnom sektoru radno vrijeme nikada ne traje samo 8 sati. Da se godišnji odmori vrlo rijetko mogu iskoristiti do kraja, AKO I POSTOJE. Ko god je živio ili živi u Bosni zna da su plate za isti koeficijent obrazovanja u privatnom sektoru gotovo duplo manje.

Slobodno nastavite niz…

I onda ti još tvoja država, iz vjerovatno samo njoj opravdanih finansijskih razloga, kaže da ona teta u opštini sutra ne mora na posao jer se to od nje traži, a Milena iz lokalne fabrike mora sjesti u gradski autobus, preći pola grada i raditi tog dana sa 100 ljudi, jer Milenin život je manje važan od života tete iz opštine.

Nije? Šta drugo?

Razumijem pritisak koji privatni sektor može da napravi na vlast. Razumijem da država kao naša ne može priuštiti luksuz koji ima Njemačka koja može mjesecima da zatvori sve i subvencioniše vlasnike biznisa, plate itd. Razumijem da mi i ovako jedva sklapamo kraj sa krajem, ali čemu takva sramotna odluka.

Čemu još jedna u nizu nejednakosti?

Ako takvu odluku ne možete sprovoditi oba sektora, onda je nemojte ni donositi. Jednostavno.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije