Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Čekala sam te u svim gradovima u kojima sam bila sretna do petnih žila

Čekala sam te u svim gradovima koje sam vidjela.

Armina Herić

Tražila na licima ljudi

koji su izgledali sretnije od mene,

po trgovima na kojima ulični svirači

sviraju violinu za koji dinar i još manje,

musavo Ciganče pjeva

tužne paorske pjesme,

a žene prodaju svježe, rezano cvijeće,

uvele zablude,

ljekovito bilje i životinjske masti koje liječe sve,

prođe, kažu, ko rukom odneseno.

Čekala sam te u svim gradovima

u kojima sam bila

sretna do petnih žila

i tužna toliko da mi ni ptice nisu dolazile na prozor.

Zaobilazile su me vrane, golubovi i lastavice.

Samo je tuga svijala gnijezdo pod mojim krovom.

Nekad i bogati ljudi mogu biti

toliko siromašni da nemaju čime

nahraniti vlastitu dušu.

Čekala sam te,

a bio si svuda,

rasprostranjen kao vazduh

i gore od toga.

Pronalazila sam te ispod lijevog ramena,

pored ključne kosti,

u Italiji, na obali rijeke Arno

sjedila sam

i rasplitala tugu kao klupko

tvoje kose.

Viđala sam te na Saturnovom prstenu,

u korijenju starog drveća u Egiptu,

nalazila u grbi kamile, u parožaku šumskog jelena,

u tigrovom oku i slonovoj kosti

u vražijoj materi

i svakom kutku svemira

koji sam mogla obuhvatiti vlastitim pogledom.

Bio si svuda kuda su bili

tragovi svih mojih čula,

kao da je svaki čovjek na svijetu

nosio nešto tvoje oko vrata.

Sve je mirisalo na tvoje košulje,

na tvoje oči

i na tvoje godine.

Pitala sam stari li tvoje srce

dok sam čekala da prođe zima

i da se proljeće useli

u tvoje trepavice

u prostor između tvojih prstiju

i u tvoju kosu koja se svađa sa vjetrovima

kao sa zakletim neprijateljima

što prijete da poruše moj dom

sagrađen u pramenu koji se otima burama.

Čekala sam da prođe ona tuga,

ko rukom odnesena,

koja je pod mojim rebrima

za sebe gradila

bespravno izgrađene objekte,

vješto sazidane kamene tvrđave

i svake večeri zaključavala

brave sa tri stotine zubčanika

i kao od šale poništavala one teorije

da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.

Bilo je na hiljade lijepih riječi

napisanih u dugačkim pismima,

ali svi poštari koji su znali adresu

štrajkovali su tih dana,

mašinovođe su napuštale poslove,

otpravnici gubili crvene kape

i vozovi su stajali prazni i sami

na svim peronima koje sam obilazila.

Nije bilo nikoga po kome bih poslala

hiljade lijepih riječi

za tvoje sanjive oči

zbog kojih bi tuga spustila koplja.

A te oči su bile posvuda.

Vidjela sam ih kako rastu pored drveća,

kako kroz njih teku sve rijeke

koje sam ikada vidjela.

Zbog njih su ptice gubile orijentaciju,

a moji su koraci griješili,

pa sam išla unatrag, vraćala se

i dijelila vlastito srce sa psima.

Bila sam spremna prodati sve te gradove

samo za jednu ulicu

u koju ćeš zalutati,

pa makar i protjeran iz nečijih tuđih ruku.

Bila sam spremna stati pred artiljeriju

i čekati da te ranjenog i prognanog

iz nečijeg tuđeg srca

ponovo meni dovedu,

da ti na pustim poljima nade

ja opet sagradim dom,

da spustiš čelo u moje ruke

kao u postelju

i da jedan tvoj pogled do temelja spali

sve one tvrđave tuge

na čijim sam prozorima provela noći

čekajući da tvoje oči

postanu moje svitanje.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije