“Niko nije rekao da će biti lako”
Vidim te kako svaku noć ležiš poput fetusa, isprazna, prazna, uplašena i ne vidiš izlaz.
Tišina sve više svira i donosi novu poemu u rano proljeće koje je pred tobom.
Nema te, sjediš u toj dajini i ćutiš…
Onda kad znaš da ne možeš pomaknuti prst, a kamoli tijelo na putu ka novim koracima i visinama. U trenutku dok tražiš vazduh u dubinama šuma, ispred tebe je oblak prašine i kamena što se teško razbija.
Vidim te kako se krećeš kroz sve te puteve u potrazi za rijekom u kojoj niko neće pronaći mjesto gdje bi se ogledao u vodi. Tišina je jedino što svira, dok ti prolaze trnci od peta do srca. Ne umijem da iscrtam tajnu mapu na kojoj bi čovjek mogao pronaći izlaz iz besmislenih ratova i puteva u kojima od blata ne vidiš pravac kretanja.
Opet je neki ludi pjesnik preskočio stih i shvatio da “preskakanjem” stihova, potiskuje samo ono što ne želi da čuje. Stisne zube, ispije posljednju čašu višnjevače koja je pri kraju flaše i kreće u nepoznate daljine.
Siguran da možda ipak sve ostaje po starom i da nema mjesta sivilu. Hodam unazad svaki put kad sam sigurna da baš ništa ne znam na ovom svijetu. Krećem se svaki put dok posmatram koliko su zvijezde na nebu lijepe i kako bih voljela da bar jednom osjetim da je sve bezbrižno i lako.
“Niko nije rekao da će biti lako”, su riječi koje mi odzvanjaju svako jutro kad se probudim i potražim suštinu u tim malim stopalima, koja se trebaju kretati po tako ružnom i neravnom drumu.
U mojim daljinama je zaspalo milion toplih i ugodnih ljeta, tamo gdje rastu neobične biljke iz kamena. Prkosne, ponosne i snažne, sigurne u sebe kao da su u najplodnijim ravnicama, dok se mudro probijaju kroz kamen i korov.
Ne znam kako da probudim tu biljku koja već duže vrijeme spava i odbija da se otisne u daljine. Kako da objasnim da je važno kretati se i da stajanje u mjestu nije put.
Opet je noć… Tišina kao da će dobiti još jedan primat u svojim namjerama. Osjeti se dolazak novih dana, proljeće je zaspalo u njemu bliskim bojama, među granama drveća, rijetkim pticama i sitnim malim pčelama.
Okrećem se polako na drugu stranu kreveta, hladno je i toplo u isti mah. Nestajem u beskraj i počinjem da sanjam kao kroz prvi snijeg što je padao prije mjesec dana. Polako je usnulo sve ono što me boli i tišti, prebacujem se kao da ću svakoga časa nestati.
Mislim da sam ugledala sunce kako se probija i tjera gustu noć i znam da moram koraknuti… Vidim da je majka tu, došla je da me pokrije…
