Ljudski odnosinajnovijePorodicaŽivot

To što se mama odselila, ne znači da te manje voli

Nemam odgovore na sva pitanja.

Ipak, želim da vjerujem da dječiju znatiželju dobrim dijelom mogu zadovoljiti.

Piše: Ružica Redakcija

A, danas sam ostala bez odgovora na pitanje mog četrnaestogodišnjeg sestrića.

I to velikog, važnog odgovora. Grčevito sam pokušavala sjetiti se šta bih mudro i najsličnije istini mogla reći, ali dva oka čiji je pogled bio usmjeren ravno u moje oči me je obeshrabrivao.

Znala sam da ništa približno istini neće proći, jer istina je toliko očigledna i ostaje samo bolno očekivanje da bude izgovorena.

Listajući neke starije fotografije, što je često radio u poslednjih par dana, naišao je na onu skrivenu negdje u sjećanjima. Fotografija zaboravljena, ali ne i događaji i emocije u vezi sa njom.

On i njegova majka uslikani tokom uobičajenog puta od vrtića do kuće. Dva vesela mila lika. Sada toliko sjete izaziva taj svakodnevni, tada ni po čemu poseban, trenutak.

“Vidiš, sada kad se sjetim tog vremena shvatam da sam više nego u bilo šta bio siguran da nas ništa ne može razdvojiti”.

Tako je izgovorio te riječi, da je moje “Zašto to kažeš? Pa vas ništa ne može razdvojiti” djelovalo toliko blijedo i nekorisno, čak lažno i iritantno, da sam poželjela da sam malo pošutjela.

“Sjećaš li se kako je plakala kad je odlazila? Kad mi je obećala da je to samo na par mjeseci i da će brzo proći”

Klimnula sam.

“Da li si primijetila da odavno nije zaplakala ni kad odlazi nakon kratkog boravka ovdje, ni kad se čujemo preko neta?”

“To ne znači da joj nije teško.”

“A, da li neko kome neko drugi puno nedostaje može da odabere da živi hiljadama kilometara daleko od njega?”

“To što se odselila, ne znači da te imalo manje voli.”

“Ne znači ni da me voli dovoljno”.

Ostala sam zatečena. Posmatrala sam ga kao dijete, a sada se nalazim pred osobom koja mi postavlja pitanja i daje odgovore koji su sve samo ne nezreli, iza koji se kriju duboko promišljanje i emocije.

Kada je moja sestra odlazila na rad u inostranstvo, u počeku planirano na par mjeseci, mislila sam da je razgovor sa sestrićem jedan od najtežih kojem ću prisustvovati. Tješilo me je što postoji rok i što nisam glavni akter u smišljanju ideja kojim će se zavarati zbunjena mala glava prvih nekoliko dana.

Po povratku, uslijedio je njen drugi odlazak, pa treći, četvrti. I taman kad smo počeli da se privikavamo i funkcionišemo, imajući nadu da će baš taj biti poslednji prije njenog konačnog povratka kući, saopštila nam je da se udala “tamo daleko” i da je u drugom stanju.

Šok koji sam osjetila nije bio zbog moje vizije kako bi ona trebalo da vodi svoj život, niti zbog neusaglašenosti iste sa tokom događaja, niti zato što, iako sam joj sestra, smatram da imam pravo da je sa 30+ godina učim šta treba da radi.

Šok je bio rezultat momentalnog spoznavanja haosa koji se dešava u srcu i mozgu jednog malog čovjeka, koji tek što je zagazio preko praga tinejdžerskog doba, čiji pogled nije uspijevao prikriti sve ono što usta jesu.

Pričala mu je kako ga voli najviše na svijetu, kako ne može bez njega da živi, kako će on dolaziti kod nje i ona kod njega kad god to bude moguće, kako će čim završi srednju školu preseliti se kod nje. Plakala je, a on ju je samo nijemo gledao. Na njenu molbu da kaže nešto, postavio je pitanje:

“Da li je to obećanje?”

“Naravno da jeste”, kao da je s olakšanjem dočekala.

“Isto kao i ono da ćeš ostati samo par mjeseci? Isto kao ono koje si svaki put davala da je to poslednji put da odlaziš?”

Zaćutala je.

Uskočio je njegov otac sa nekom šalom i idejom. Naizgled opustio atmosferu. No, to je bio samo privid. Misli i emocije su ključale u svima nama.

Ipak, najgore je njemu. Osjeća se iznevjerenim. Ima oca koji mu je posvećen kao nijedan kojeg sam vidjela, ima mene i moju porodicu, bake, deke, ali……

Ljubav na daljinu između majke i djeteta u periodu njegovog sazrijevanja je previše komplikovana relacija i previše zahtjevna za pravilno se postaviti.

“A, šta misliš”, prenu me pitanjem, “hoće li i to drugo dijete biti u stanju da ostavi ako joj se nekad učini zanimljivijim život na nekom drugom mjestu”?

“Ne ostavlja ona tebe, ti si joj u srcu”, floskula, tek da ćutanjem ne dam nagovještaj opravdanosti njegovog pitanja. Izgleda da je upravo tako to i doživio i nastavi kao da ništa nisam rekla:

“Dok ga bude kupala, uspavljivala, igrala se i provodila vrijeme sa njim, da li će se sjetiti da je isto radila sa mnom? Da li ću joj malo više nedostajati tada, da li će joj biti teško, da li će poželjeti da istog trena sjede u avion i dođe? Ili će to drugo dijete nadomjestiti sve nedostajanje koje osjeća prema meni?”

“Tvoje mjesto u njenom srcu niko ne može zauzeti”.

“Možda, ali u krilu i svakodnevnom životu, može”, reče ustajući i izađe.

Ružica

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije