Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO ljudimaO životu

Uzalud ga vučem na svoju stranu

Tu na sredini užeta. Prepuštena. Svako vuče sebi. Konopac mi klizi kroz prste.

Milanka Blagojevic

Foto: Unsplash

Na jednoj strani prošlost.  Na drugoj budućnost.

Mladost i starost. Djetinjstvo i zrelost.

Tu sam, u sredini.

Pogledavam čas na jednu čas na drugu stranu.

Začas bih u krilo majke koja na glavi nosi viklere. Umazana brašnom. Takve su bile naše majke, nosile su mini-val. Široke suknje i kratke sakoe. Sandale sa plutom. Crvene kožne cipele sa rupicama. Bisere.

Mini-val izbacuju iz salona. Prevazišli smo ga. Štetan je. Svjesniji smo. Naše majke kročile su neosvješćene. Kiselina na glavi spalila je mini-val i nagrizala vrijeme.

Naše majke imale su te salone u kojima su se odmarale pod haubom čitajući časopise. Gurale dobar bakšiš frizerkama u džepove kecelje. Djevojčice u haljinama sa kragnama i crnim lakiranim sandalicama koje su ih strpljivo čekale čitajući Mikijev almanah. Klompe sa Štrumfetom.

 U tim salonima njeno jedino vrijeme za odmor. Na noktima svježe isturpijani nokti, obojeni istim onim lakom koji je krišom stavila na najlonke, da se pukotina ne širi.

Samo sam ja znala za te pukotine, od ostalih je vješto krila.

Da li je gledala često u svoje ruke, razmišljala kako stare? Koliko čvrsto je stezala konopac?

Poslije tih nekoliko sati provedenih u salonu, izlazila je sa puno krugova na glavi i pomalo zabrinuta zbog potrošenog vemena.

Svjesnije smo, krugove smo izravnale, tražimo prave linije. Saloni nam nisu posebno vrijeme. Sve se podrazumijeva.

Razmućen Kraš exspress na stolu. Miris laka za kosu. To je bio njen poseban dan. Vraćala se rutini koja nije uspijevala poremetiti njene frćkice. Ako bi se koja i poremetila, nisu nama govorile. Imale su svoje ćoškove u kojima su svodile račune sa sobom i svijetom.

Mi smo malo znali o tim ćoškovima, tamo ne zalaze djeca. Samo slute i zaviruju. Ostane im urezana linija koja ih kada se nalaze na sredini užeta probode. Naše kose su ravne, brzo se prljaju, peremo ih svaki drugi dan.

Ćoškova je sve manje u kojima se skriva bilo šta.

Cijele smo u javnosti, ogoljene. Prevazišle smo mini-val jednom u nekoliko mjeseci.

Naša djeca imaju rutinu. Naši prsti se ne zavlače u tijesto, ljepljivi od tastature ostaju željni crvenih obraza, stiskamo ih pred spavanje žaleći što prolaze dane u kojima smo ih željni.

Naša djeca nemaju prazno vrijeme, kreativni su, snalažljivi, osjetljivi na naše riječi.

Na ulici nikad sami.

Naša djeca ne hodaju s nama po salonima, štitimo ih od kiseline, svjesne smo i nemamo ćoškove.

Naša djeca brzo odrastaju.

Naši sati brzo klize kao da nam neko vuče uže iz ruku i pobjeđuje nas. Kroz naše domove ne struji miris laka za kosu, jedemo zdravije obroke.

Ogoljeni, samosvjesni, vučemo uže, pobjeđeni na sredini.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije