Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Moje posljednje obraćanje tebi koji si odustao od mene

Znaš sve. Kriv si.

Tako počinje ovo pismo.

Autor poznat redakciji Redakcija

Rekao si da ne želiš da me remetiš i da si morao poslati ono što si poslao zbog sebe i zbog sebe ka meni, e napokon smo dočekali da i ja uradim nešto radi sebe i da i ja nešto pošaljem.

Ali ovog puta ti neću ostaviti prostor za slobodnu interpretaciju.
Dvije godine su ti bile potrebne da iz tebe izađe bilo šta ljudsko.

Da nije glupa poruka koju upućuješ kolegi sa studentske razmjene sa kim si jednom popio kafu.

Dostojanstven čovjek sve te sitne i „nebitne“ ljudske okrutnosti upućene od drugih stavlja na teret samog sebe jer kako sebi naći opravdanje za takvu izdaju, pa čak i kad je ti sam nisi izrežirao?

Kako misliš da se izmakao iz ambisa i pustio te da padaš čovjek kog si navodno toliko voljela? Ta tura je morala ići na mene. Sve sam sama platila. Pokupila se koliko sam mogla i otišla kući.

Ali za neke dobre dane ostavila uspomenu da si me u svom tom kidanju i cehu ostavio samu. Umrtvljenu od samoće.

I to je jako tužno. Tužan je i neoprostiv način na koji si dozvolio da mi prođu protekle dvije godine. Ljudi poput mene prave velike propuste i ti si mi jedan od većih ako ne i najveći, ali isto tako ti ljudi uče iz svojih glupih postupaka.

Nikada neću zaboraviti u kakvom si me ambisu ostavio, samu, ne može da se zaboravi taj osjećaj sve i da ga izrežeš iz sebe. I uopšte me ne zanima tvoj lični ambis u kom si bio paralelno sa mnom, nakon što si mene ostavio u mom.

Tužne su ljudske sudbine povremeno, ali mi ih učinimo još tužnijim. Da li zbog poezije ili jer smo naučeni na tugu. Ja se od tuge odučavam i oprosti mi na tome. Jedna od prvih lekcija je bila skidanje sa tebe jer taj bol je bio toliko jak i toliko učestao da je postao predivan; da se ne bih objesila morala sam da ga zavolim.

Reći su svim ljudima svijeta, a i tebi ako u tebi još uvijek ima imalo čovjeka: Ne vežite se za tuge koje vam ostavljaju ljudi koje volite samo da biste im, bar tako, pripadali!

I ne krivim te više. I znam a si došao sa razlogom. Ali to te ne oslobađa odgovornosti. I to moraš znati. I to je vrijeme da prihvatiš ako još nisi. Ja znam da si ti dobar u dubini, ali si odabrao da radiš loše stvari i vrijeme je da budeš svjestan svega toga.

I znam da sam preko tebe morala da se razbijem u paramparčad da bih stvorila nešto novo, nešto zdravije, nešto bez tuge u svom temelju. I znam da me voliš.

Teška srca to izgovaram alii znam. Ali kako da objasnim onoj budali da ljubav nije dovoljna? Kako da objasnim bilo kojoj budali da može da se voli i da se otpusti u ambis ruka onog koga voliš. Jeboteeee

Otvorila mi se nova perspektiva usred operacije srca-naživo.
Možda ti zvuči nerealno, ali ne želim ni ja da remetim tebe.

Želim ti sve onako kako si zaslužio jednako kao sebi. Da ti želim najbolje bilo bi nerealno i neiskreno. Ali ti od srca želim da se suočiš sa svojim demonima i da ih rješavaš kako znaš i umiješ.

Jer sutra će nas lupiti automobil na pješačkom. Sutra, ma nema sutra. Sad, samo sad.
Na kraju, želim da te zamolim da me ostaviš na miru i da živiš život koji si odabrao onako kako si odabrao.

Jer svo to javljanje nije fer, iako ga razumijem. Ovo nije neko odricanje jednom porukom jer si se ti mene odrekao već toliko puta, još prije zore, sjećaš se one parabole iz knjige koju voliš najviše na svijetu.

Pusti me da budem srećna, toliko mi duguješ. Ja tebe isto puštam i radujem joj se unaprijed. U ime ljubavi koja se desila, a nismo je bili dostojni ni ti ni ja.

Kada veliki ljudi umru dižu im spomenike…ja želim da neko moju ljubav slavi dok je živa. I svečano ti obećavam da me više nijedna ljubav u životu neće ubiti. Lekcija naučena!

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije