Ljudski odnosinajnovijePorodicaPraktična LolaŽivot

Dva mjeseca pred rođendan…

Kad pomislim na prošlost, sve je nekako usporeno, ali tako brzo prošlo. Nisam se ni snašla, već sam tu na pragu 40.

Lola Magazin

Foto: Unsplash

I pomalo sjetno gledam na dane koji tek što prolaze, ali neumitno lete. Da li su snovi tu da ostanu u nama neispunjeni i da kao neki teg ravnoteže vuku nas da ne odletimo? Šta bude kad snova nestane?

Ponekad ne znam da li sam djevojčica ili žena, da li sam majka ili ćerka, da li sam djevojka ili supruga, da li sam svoja ili njihova, ili možda i ničija? Pomiriti suprotnosti u sebi nikad ne treba ni pokušati, ali uglaviti u svoju glavu i srce da me je vrijeme načelo, to je teško za svariti.

Još uvijek volim muziku, sad je možda shvatam dublje i važnije. Poezija me malo umara, za književnost nemam nerava kao prije. Kao da žurim negdje, a to mi oduzima vrijeme. Ta ručak čeka da se spremi, veš, suđe i ostalo.

  Pitate li se često: A gdje sam tu ja?

Čak ni proljeće nema više onu moć kad ga udahneš, a on ti se sav preseli u srce pa ti kao balon pun helijuma letiš i zviždiš okolo, mada te svi vide kako hodaš i ćutiš. Ni jesen nije više onako divno sjetna kad se šćućuriš u mrak svoje sobe, a vidiš blještavu svjetlost svih svjetskih gradova u svojoj glavi i blistaš od neke divne utjehe.

 

 

 

 

Nije problem što vrijeme prolazi, problem je što nas načne kao zrelu jabuku pa kad zjapiš tako, vremenom počneš da truliš. Nije stvar u godinama, već u doživljaju svijeta, a što ga više upoznaješ, više praznine otkrivaš.

Obaveze te istroše, briga o drugima, majčinski instinkt, sposobnost da osjećaš i saosjećaš, suze i smijeh, sve te troši, a nemaš punjač da se napuniš pa moraš sama da nađeš način. Moraš zbog sebe!

  Ne pišem ovo kako bih završila negativno i nesrećno. Onaj ko spozna tugu, itekako je sposoban i vješt da osjeti i sreću, dublje i bitnije nego što se misli da je moguće i na mjestima gdje drugima ne padne na pamet.

Šta god da sam i ko god da sam, ostala je u meni ona djevojčica koja vidi nevidljivo, koja osjeti neuhvatljivo i prodiše onda kad već nema daha. Čuvam je zauvijek, čuvam je i njegujem za sebe kad se sve moje ženske uloge rastope i ja ostanem ja.

Na pragu svoje 36, znam da mogu da izvučem novo i prelijepo kao zeca iz šešira onda kad niko ne gleda i onda kad me vide svi. Znam da mogu sebe opet da iznenadim i neku novu sebe da upoznam mada već dobro znam ko sam, samo ne znam šta sve krijem.

 

 

Piše: Maja Ivanović

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije