Ljudski odnosinajnovijePorodicaŽivot

Kako sam svoga muža upoznala u porodilištu

Trebao mu je neko da ga mazi i pazi.

Priča o mom rođenju, koja je ujedno i moja ljubavna priča, započela je prije skoro 40 godina u planinskom gradu Spaldingu na Jamajci.

Preveo: Vladimir Iveljić Redakcija

Ispričale su mi je dvije žene koje su bile tamo tog aprila – moja majka Lorna i neznanka Lurline, koja se porađala na istom odjelu.

Moja majka i Lurline živjele su u različitim gradovima daleko jedna od druge i putovale su odvojeno u bolnicu u Spaldingu. U to vrijeme muškarcima nije bilo dozvoljeno da prisustvuju porođaju, tako da moj otac Vivian, radnik na farmi, i Lurlinein suprug, Jeral, pastor, nisu bili tamo tokom porođaja.

Od Lorne i Lurline se očekivalo da se same nose s tim, naravno uz pomoć medicinskih sestara i doktora.

Ove mlade žene bile su prva generacija koja je čak imala mogućnost porođaja u bolnici; obje su se rodili kod kuće u surovim uslovima. Bolnica Percy Junor u Spaldingu nije se mogla pohvaliti najmodernijom opremom. Nije bilo ni obroka.

Pacijenti su morali sami donositi hranu ili je donositi, po mogućnosti u termos posudama ako su htjeli da bude vruća. Majke koje su čekale na porod morale su sa sobom da ponesu haljine, pokrivače, čak i platnene pelene za novorođenčad.

Bilo je jako malo lokalnih školovanih doktora. Kuba je imala najbliže medicinske škole. Kubanskim doktorima pomagale su jamajčanske sestre koje su vladale porodilištem, manevrišući žustro između prozirnih zavjesa koje su razdvajale krevete. Nije bilo privatnosti.

Lorna i Lurline nervozno su ležale u krevetima jedna pored druge. Dok su ih zavjese razdvajale, povezivao ih je strah od porođaja i upravo ih je taj strah naveo da počnu razgovarati.

Moja majka je prva započela porod, koji je započeo prodornim bolom koji se samo pojačavao. Lurline priča da je moja majka počela stenjati i stenjati i brzo se izgubila u svoj toj agoniji i nerazumljivim riječima.

Lurline je kasnila i vjerovala je da je ona trebalo da bude na maminom porođaju. Prebacujući se u krevetu, pomijerala je teško natečene noge i držeći stomak, došla je do mamine postelje.

Sa svojim mužem pastorom, Lurline je bila religiozna žena, žena koja redovno moli. Ona i Jeral vodili su malu crkvu u Cascadeu, pa se molila za moju majku kraj njenog kreveta.

Kasnije mi je rekla da je agonija moje majke bila slična gledanju tijela koje se dijeli na dva dijela; majka je stenjala i mlatila kao da je opsjednuta. Lurline je prvi put vidjela porod i to ju je zaista prestrašilo. Nije se molila samo za svoju novu prijateljicu, već i za sebe, za ono što će uskoro morati pretrpjeti, dok je držala ruku moje majke kroz svaku kontrakciju i disala s njom složno.

Foto: Canva

Te su žene odrasle u vrijeme kada se o temama poput seksualnosti i rađanja nije razgovaralo, čak ni između majki i ćerki, pa se nije našla ni mentalno ni emocionalno pripremljena. Medicinske sestre se nisu smilovale i pružale utjehu majkama koje su prvi put tu.

Sestre nisu shvatale da je moja majka u velikoj opasnosti. Krvarila je i postajala letargična, noge su joj se tresle. Lurline je govorila da su se oči moje majke izvrnule i vidjele se samo beonjače, vidjelo se da se potpuno gubi.

Nakon što se stanje moje majke smirilo, medicinske sestre, napokon svjesne opasnosti, zauzele su se oko nje dok je padala noć. Prošlo je mnogo sati prije nego što će moja majka prvi put čuti dječji plač – moj plač.

U ponedjeljak, 13. aprila 1981. godine, moja majka se probudila vidjevši da sam joj ja u naručju, ali je bila očajno slaba i sestre su odlučile da će morati ostati u bolnici još četiri noći radi posmatranja. Sreći moje majke nije bilo kraja; moj siguran dolazak na svijet bio je dovoljan da smiri strah koji ju je doveo do ruba.

Sad je došao red na Lurline, težina trudnoće počela ju je iscrpljivati. Mislila je da je emocionalno spremna da rodi svoju bebu, ali vidjevši ono što je moja majka pretrpila pomišljala je da zapravo gura svoj život iz vlastitog tijela.

Tada je došla doktorica s lošim vijestima: Njena beba se još nije okrenula i trebalo ju je izvaditi hirurški. Lurline to nije predvidjela, ali liječnik je objasnio da su njezin život i život bebe u opasnosti; možda će čak morati birati između njih. Riječi “vaš život ili vaša beba” prestravile su je.

Lurline se hrvala s ovim izborom dok joj je doktorovo upozorenje odzvanjalo kroz glavu. Pomislila je na burne, ali nježne dane svog braka, život koji je procvjetao u njoj i trenutak kada je očekivala da će konačno zadržati fizičku manifestaciju svoje i Jeralove ljubavi. Ali da li će to i da se ostvari?

Dok joj se um vrtio između vizija života i smrti, okrenula se svom jedinom izvoru utjehe – molitvi – i pritom je donijela odluku: Bebin život mora biti spašen.

Odluka je bila užasno bolna. Uprkos odsustvu njenog supruga u bolnici, razmišljala je o njihovom zajedničkom životu i početku stvaranja svoga doma. Održavali su farmu i crkvu. Jeral je doputovao do bolnice kada je bilo vrijeme da njegova supruga rodi dijete, ali nije smio ostati, pa se vratio kući.

Dok je Lurline ležala u krevetu, brinula se o tome kako će Jeral reagovati ako dođe opet u bolnicu da povede svoju porodicu kući i sazna da je preživjelo samo njegovo dijete.

Zamislila je njegovo lice, zbunjeno riječima doktora. Vidjela je kako njegove ruke u očaju i poricanju posežu za njom, ruke koje bi potvrdile da njegova supruga više nije živa.

Lurline je udahnula sadašnjost: svoju crkvu, supruga i život u sebi. Zatim je izdahnula, kao da je pustila sve što je moglo biti: dugi brak, roditeljstvo, njihovu pravu budućnost. Položivši ruku na svoju Bibliju, ugledala je vjenčani prsten.

Nije ga skinula otkako ga je Jeral godinama prije toga stavio na njen prst, ali sada je odlučila skinuti prsten, što je bio napor jer su joj prsti natekli.

Skinuvši prsten, zajecala je pri pogledu na njega i svoju Bibliju. Te stvari su u njenom životu još uvijek bile njen identitet, ali u smrti bi bili sjećanje.

Ako bi umrla, Lurline je željela da Jeral zna šta se dogodilo tokom njenih posljednjih trenutaka. Kad se približila mojoj majci, držeći Bibliju i vjenčani prsten, osjećala se krivom što ju je obuzela radost, ali nije imala drugog izbora.

Nije htjela da plače, ali kad je vidjela moju majku kako me drži, Lurlineine oči su se napunile suzama. Stavila je prsten i Bibliju u ruke moje majke sa zahtjevom da ih da Jeralu ako se ona ne izvuče živa.

Ovi simboli ljubavi i zalaganja bili su kao cement u rukama moje majke. Duboko je udahnula i kimnula potvrdno. Čak i ako moja majka nije sasvim shvatila razmere Lurlineine nevolje, osjećala je koliko je duboko njihovo novootkriveno prijateljstvo.

Lurline je imala još jedan zahtjev za moju majku, a to je da joj pročita njen omiljeni spis, Psalam 35. Dok je anestezija putovala Lurlineinim tijelom, riječi moje majke filtrirale su se kroz Lurlineinu svijest: “Zagovaraj moj cilj, Gospode -“

U srijedu, 15. aprila, dva dana nakon što me majka rodila, carskim rezom sigurno je na svijet došao dječak po imenu Ontonio.

Sa svojih 13 kilograma, Ontonio je bio glavna tema odjeljenja – niko nikada nije vidio bebu tako velike težine. Zašivena šavovima, bolna od operacije, nesposobna da sjedi ili se kreće, Lurline se odmarala pored svoje nove prijateljice Lorne. Lurlinein porođaj bio je toliko traumatičani i fizički bolan da joj je trebalo dugo vremena da se oporavi.

A onda se u trenutku dogodilo da je medicinska sestra uzela Ontonia od njegove majke i predala ga mojoj, koja nas je ljuljala, mazila i pjevala – meni, Kadine i Lurlineinu sinčiću, koji ćemo s vremenom, iako smo živjeli satima razdvojeni, postati prijatelji iz djetinjstva, onda zaljubljeni tinejdžeri i sada već 15 godina supružnici.

Ontonio i ja smo zajedno ušli u ovaj svijet i zajedno, četiri decenije kasnije, sa troje naše djece, nastavljamo da uživamo u njegovim misterijama i čudima.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije