Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaPraktična LolaŽivot

Koliko često mi ovo radimo našoj djeci?

Prije neki dan sam slučajno čula razgovor između majke i kćerke u Starbaksu. Većina bi ga vjerovatno smatrala bezazlenim, ali sam ga ja doživjela kao primjer često propuštene prilike da se povežete sa djetetom:.

Prevela: Maja Dropić Lola Magazin

„Da li znaš kojim slovom počinje riječ – art ?“, upitala je majka.

„A!“, djevojčica je ubrzo pobjedonosno uzviknula.

„Tako je. Koje je iduće slovo u riječi ‘a-r-r-r-t’”?

Djevojčica je odmah rekla, „R!“

“ „A šta je nakon toga? A-r-t-t-t”

“T!”

„Tako je“, majka je potvrdila. „Pa… da li još uvijek misliš da ‘art’ počinje sa R (ar)?“

„Ahaaa!”, djevojčica je veselo rekla, klimajući glavom još uvijek zadovoljna sobom, iako je uznemireni izraz lica njene majke jasno pokazivao da ona nije bila uzbuđena.

Razumjela sam (i nemojte osuđivati) fokus ove majke da ona to „nauči ispravno“, ali sam se morala zapitati zašto ona nije zastala malo da spozna bistar način razmišljanja svoje male kćerke. „R (ar) is for Art“ ima smisla, zar ne?

 „Nova ideja je osjetljiiva. Podsmijehivanje ili zijevanje je može ubiti; Pošalica je može izbosti na smrt, a namrgođen izraz lica na pravoj osobi je može zabrinuti do smrti.“ – Čarls Brauer

Bila sam impresionirana ubjeđenjem ove male djevojčice uprkos nimalo suptilnom neodobravanju njene majke. Ovo je slutilo na to da će ona postati kreativan i originalan mislilac, pisac u zanosu, pjesnik, grafički umjetnik, dizajner. Naposlijetku, kreativnost je sposobnost da doživite i izrazite stvari na interesantne, nekonvencionalne načine.

Potajno sam željela da je ova majka više ohrabrila kćerku, ali sam se, takođe, identifikovala sa njom. Neki od nas su veoma strogi prema sebi, što može dovesti do toga da svoje nezadovoljstvo ili perfekcionizam prenosimo na našu djecu. Možemo osjećati da oni trebaju da ispune razne stvari, da nam se dokažu – kako bismo se mi osjećali dobro. Najbolji lijek za ovo je povjerenje.

Sjetila sam se kako su mi bili dragi mnogi „pogrešni“ odgovori moje troje djece, posebno oni tokom prvih godina škole u kvizovima sa više ponuđenih odgovora. Kako sam samo cijenila jedinstvenu interpretaciju jezika moje djece i uvijek sam ove „nespretne stvari“ doživljavala kao dragocjene male prozore u njihov um – daleko više intrigante, zadovoljavajuće, koje su me mnogo više učile nego njihovi tačni odgovori.

Većina nas ne bi izabrala da bude sa ljudima koji nas redovno ispituju ili nas tjeraju da damo odgovore na teška pitanja, čak i ako je to samo igra. Ipak, koliko često mi ovo radimo našoj djeci?

Gdje je tvoj nos? Koja je ovo boja? Kako se krava oglašava? Koliko je dva plus dva?

Dobra vijest je da nikada nije prekasno da odlučimo da se riješimo naših brojnih sumnji i briga, poistovjetimo se s njima i upustimo se u otkrivanje naše djece.  

 „Trudim se da prenesem užitak koji svaki roditelj i nastavnik osjeća kada posmatra, cijeni i uživa u onome što dijete radi. Ovaj stav bi promijenio opšte osjećanje tokom našeg obrozavanja iz tužnog u srećno. Može li iko osporiti koristi koje dobijamo kada je dijete cijenjeno i kada uživa u onome što može da uradi i radi prirodno? … Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je ovaj problem ključan i važan.“  – Magda Gerber

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije