Ljudski odnosinajnovijePorodicaŽivot

Tekst za sve naše sestre koje nam ovih dana nedostaju

Svi smo već čuli, pročitali, ili doživjeli vezu na daljinu, ali malo ko priča o prijateljstvu na daljinu.

Piše: Mirna Dizdarević Redakcija

Prije pisanja ovoga teksta razmišljala sam o ovoj temi, i zapravo me mnogo više dotiče nego bilo koja bivša romantična veza na daljinu.

Za vrijeme života u Sarajevu upoznala sam sve moje sestre. Žene koje su potpuno drugačije, različitih uvjerenja, različitih obitelji, i žene koje su potpuno drugačije od mene.

Onda negdje tamo oko fakulteta, kada smo mislile da smo odrasle, polako smo počele osjećati kako je to kada nećemo sve biti u desetak minuta jedna od druge. Jedna po jedna izvlačila je pasoše za bolji život.

Dio mene je uvijek bio jako tužan kada bi jedna od mojih sestara odlazila od mene. Znam, jako sebično, ali šta ću, volim ih, najbolje su. Uvijek bi im poželjela sve najbolje, ali moje lice, a ko me zna zna kakvu facu imam, je otkrivalo ljutnju trogodišnjeg djeteta.

Šta ću sada ja? Dio mene odlazi, moje sigurne luke, najljepši blentavi osmijesi, izlasci koji se pretvore u izlaske od dva dana a ne dva sata, i moje oaze sreće udaljene od mene samo 3 marke taxijem. To su moje sestre.

I tako, jedna po jedna je išla da se gradi, da uči, a onda je došlo vrijeme na mene. Kada sam otišla, ovaj put je meni dugo trebalo da se pomirim sa tim. Imala sam osjećaj kao da prekidam vezu. Nisam mislila da će trajati, mislila sam da će biti ljute na mene, da će me manje voljeti, i zaboraviti. To je bio moj najveći strah, da će me zaboraviti.

Ne bi one bile moje sestre i dan danas da su se moji strahovi obistinili. One su moje sestre zato što smo povezane na nivou gdje ne moramo biti u istoj sobi, gradu, pa ni državi, da po jednom napisanom slovu znamo šta druga misli i osjeća.

Taj nivo povezanosti, ljubavi i brige znam zbog svoje obitelji i svojih sestara (pravih), i znala sam prepoznati sve to kod svojih  pridruženih sestara.

Sada, kada pišem ovaj tekst, prisjećam se svih naših avantura, lomova i slomova, tihih patnji i onih glasnih, ljubavi i bolesti, osmijeha i suza, ali najviše osjećam trenutno jednu emociju koja je opisana u jednoj kompleksnoj riječi: ljubav.

Da su one moje sestre dokazala je i ova situacija u kojoj se nalazimo. Nikada se nismo osjećale bližima, a nikada nismo bile fizički dalje. Nikada se prije nismo toliko često čule, samo da se čujemo da vidimo jesmo li sve ok, jesu li nam sve na broju, i ako nas neko sekira da znamo da smo tu jedna za drugu.

Da su one moje sestre dokaz je jedna čvrsta nit kojom smo povezane od onoga trenutka kada smo se upoznale. Ta nit, tako čvrsta, da su je granice, države, i kilometri, samo još više ojačali. Ona je nit koja nikada neće puknuti, jer ja ih čuvam, moje sestre.

Ovaj tekst je za sve nas koji volimo sve naše sestre, koje nam nedostaju, i sa kojima već planiramo neki luđački izlazak i putovanje kada sve ovo bude jučer. Recite im sada i odmah samo da ih volite, to je dovoljno, za početak.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije