Jednom sam sanjala da sam sretna

Na današnji dan

u historijskim čitankama.

Nestala je u plamenu aleksandrijska biblioteka

kada su neki ludi pjesnici, beštije,

pokušali pronaći sličan stih.

Uzalud,

ni u jednoj zbirci pjesama nije bilo ništa

nalik tvojim očima.

Jednom sam sanjala da sam sretna.

Bila je to najkraća noć otkad pamtim datume.

Izračunala sam

da je hiljade zvijezda

ispod mog jastuka

posrnulo u praskozorje.

S jutrom su nestali svi naši gradovi

i izdala me čitava geografija.

Ni na jednoj karti svijeta

nisu ucrtane koordinate tvojih dlanova,

a preturila sam sve atlase i enciklopedije

tražeći državu za naše bespomoćne snove.

Jednom sam plakala za tvojim rukama.

Kucale su nesretne jeseni

na vrata svih gradova

u kojima sam te sanjala.

Čvorci su beznadežno napuštali predgarađa,

drvoredi su bili prazni,

a na prstima sam sahranjivala tvoje tišine

i srce mi je postalo krtičnjak.

Tuga je kao sitni glodar sebi kopala hodnike

i nastanila se svuda po mom krvotoku

kao stanar u bespravno izgrađenim objektima

koji su nicali umjesto tvoje ljubavi.

Jednom sam vjerovala da te volim.

Tih dana su nas učili da se sklanjamo

jedni od drugih kako bismo preživjeli,

a ja sam htjela izliti dušu u tvoje oči

i od tvojih ruku izliti kalupe za brodove

koji će me odvesti negdje daleko,

u neku zemlju u kojoj su ljudi

zakonom zaštićeni od samoće.

Uzalud, ti si se ipak sklonio.

Možda je to bio tvoj način za preživljavanje,

ali nikada me nisi pitao

kako sam ja ostala živa

nakon što sam te pogledala u oči

potpuno svjesna da će mi srce

iz te stihija izaći sa opekotinama,

siromašnije za hiljade zvijezda

koje posrću u praskozorje

i ranjeno metkom samoće koji mi je prosvirao poeziju

kada si otišao.