
Jednom sam sanjala da sam sretna
Jednom sam te pogledala u oči
i bio je to najljepši pokušaj samoubistva
u povijesti poezije
i pogled za rubriku.
Jednom sam te pogledala u oči
i bio je to najljepši pokušaj samoubistva
u povijesti poezije
i pogled za rubriku.
Na današnji dan
u historijskim čitankama.
Nestala je u plamenu aleksandrijska biblioteka
kada su neki ludi pjesnici, beštije,
pokušali pronaći sličan stih.
Uzalud,
ni u jednoj zbirci pjesama nije bilo ništa
nalik tvojim očima.
Jednom sam sanjala da sam sretna.
Bila je to najkraća noć otkad pamtim datume.
Izračunala sam
da je hiljade zvijezda
ispod mog jastuka
posrnulo u praskozorje.
S jutrom su nestali svi naši gradovi
i izdala me čitava geografija.
Ni na jednoj karti svijeta
nisu ucrtane koordinate tvojih dlanova,
a preturila sam sve atlase i enciklopedije
tražeći državu za naše bespomoćne snove.
Jednom sam plakala za tvojim rukama.
Kucale su nesretne jeseni
na vrata svih gradova
u kojima sam te sanjala.
Čvorci su beznadežno napuštali predgarađa,
drvoredi su bili prazni,
a na prstima sam sahranjivala tvoje tišine
i srce mi je postalo krtičnjak.
Tuga je kao sitni glodar sebi kopala hodnike
i nastanila se svuda po mom krvotoku
kao stanar u bespravno izgrađenim objektima
koji su nicali umjesto tvoje ljubavi.
Jednom sam vjerovala da te volim.
Tih dana su nas učili da se sklanjamo
jedni od drugih kako bismo preživjeli,
a ja sam htjela izliti dušu u tvoje oči
i od tvojih ruku izliti kalupe za brodove
koji će me odvesti negdje daleko,
u neku zemlju u kojoj su ljudi
zakonom zaštićeni od samoće.
Uzalud, ti si se ipak sklonio.
Možda je to bio tvoj način za preživljavanje,
ali nikada me nisi pitao
kako sam ja ostala živa
nakon što sam te pogledala u oči
potpuno svjesna da će mi srce
iz te stihija izaći sa opekotinama,
siromašnije za hiljade zvijezda
koje posrću u praskozorje
i ranjeno metkom samoće koji mi je prosvirao poeziju
kada si otišao.