DogađajiLjudinajnovijePojaveRadoznala Lola

Kako nas mediji navode na pogrešne zaključke

Obama želi da se u vrtiće uvede seksualno obrazovanje! – otprilike ovako su izgledali naslovi u medijima tokom jedne od predsjedničkih prdizbornih kampanja u SAD-u. Za to je najzaslužniji bio njegov protivkandidat McCain koji je konstantno potencirao ovu priču kako bi pridobio više medijske pažnje.

Lola Magazin

Foto: shorturl.at/jqtBF

Baveći se temom odnosa medija i negativnih ponašanja prilikom američke predsjedničke kampanje, profesor sa Američkog fakulteta za umjetnost i nauku Vanderbilt – John Geer, pretpostavio je kako su mediji ti koji podstiču političare na negativna ponašanja posvećujući im daleko veću pažnju i prenoseći ih u većem obimu u odnosu na njihove pozitivne postupke. Iznošenje prljavog veša političkih oponenata je ono što mediji rado prenose i zato je, tvrdi on, primjetan porast ovakvog ponašanja među američkim političarima.

Možemo se prisjetiti nedavne situacije u našoj zemlji u kojoj su domaći mediji revnosno prenosili vijest o fizičkom sukobu u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Takođe, svjedoci smo stalnog izvještavanja o sukobima  između poslanika pozicije i opozicije.

 

Primjeri kako nas mediji navode da mislimo pogrešno

 Jednim istraživanjem koje je sprovedeno u Teksasu utvrđeno je kako je došlo do naglog porasta u mišljenju ljudi da je kriminal najvažniji problem s kojim se država susreće baš u vrijeme kada su objektivni pokazatelji upućivali na to da je on zapravo u padu. Ustanovljeno je kako je to, prije svega, zato što su novine u tom periodu masovno izvještavale o kriminalu.

O sličnom efektu govore i neka istraživanja u BIH iz kojih se može zaključiti to da uspjeh određenih političara nije zavisio toliko od njihovih stvarnih zalaganja i kapaciteta koliko od procenata u kojem su se pojavljivali u medijima u pozitivnom svjetlu.

Srbin, Hrvat i Bošnjak dobijaju potpuno različito prikazane iste događaje

 Možda ovdje onda nije pitanje šta je istina, već kako i koliko je obojena subjektivnim iskrivljenjima.

Koliko se u svemu tome trudimo da saslušamo drugo i drugačije? Koliko to uopšte kao ljudi možemo?

Ako je onako kako se navodi u knjizi Socijalna psihologija napravljeni smo tako da nam je to jako teško iz tog razloga što su politički stavovi, kao i stavovi vezani za nacionalna pitanja veoma snažno emocionalno obojeni. S obzirom na to veoma nam je teško slušati mišljenja koja nisu u skladu s našim, a da ne osjetimo intenzivnu neprijatnost, bijes, povrijeđenost.

Film Socijalna dilema razmatra ideju o tome kako algoritmi savremenih digitalnih platformi rade tako da nam forsiraju prikazivanje stvari za koje proračunaju da privlače više naše pažnje.  To ima smisla. Zašto da mi prikazuju nešto što mi se ne sviđa? Ali, s druge strane, koliko me to zatvara u iluziju o tome kako su moji stavovi ispravni kada tako malo imam priliku da se suočim sa drugačijim pogledima?

Jedan od razloga zašto nam nije uvijek lako da prihvatimo drugačije stavove od naših jeste to što tu nije riječ o tome da li mi se sviđa recimo ponašanje ovog ili onog političara već zato što to gledamo kao da neko dovodi u pitanje da li pirpadam grupi ljudi koja je ,,pametna”, ,,dobra”, ,,vrijedna” ili ima neke druge kvlitete. Osjećamo se kao da se čitav naš identitet i samim tim cijela naša vrijednost dovodi pod znak pitanja. Kada vidimo da se tuku navijači nekih fubalskih klubova jedno od objašnjenja je  da je to zapravo tuča kojom ti ljudi dokazuju svoju vrijednost. Oni vjeruju kako su navijači protivničkog kluba loši i kada im neko uputi negativne kritike zbog njihove pripadnosti njihovoj navijačkoj gupi kako su izloženi propitivanju  da li i oni možda pripadaju tom košu loših, rekala je psiholog Tanja Majstorović.

Dalje je navela kako postoje razlike među ljudima u toleranciji na slušanje drugačijih stavova. Neko se, za razliku, od nekog drugog neče potući sa čovjekom koji navija za drugi klub. Ipak, svima nama se s vremena na vrijeme uključi strah da su uvjerenja drugačija od naših znak da nismo dovoljno vrijedni u bilo kom smislu. Ipak, kako kaže, važno je raditi na razvoju ove vrste fleksibilnosti.

Koliko se mediji, političari i druge javne ličnosti trude da nas navedu da promišljamo ispravno i da damo šansu i nekoj drugoj alternativi kada znamo da su rejtinzi i zarada često ispred motiva da se ljudima ponudi nešto što je za njih dobro?

Mediji prenose informacije koje odgovaraju ukusu njihove ciljne publike

I to je u redu. Ali, da li bi nam nekada ipak trebali ponuditi nešto što je korisnije i bolje po nas, nego ono za čim žudimo? Jedan novinar treabo bi imati bolji sluh za to šta je kvalitetan medijski sadržaj nego jedan prosječan gledalac/čitalac. Upravo zato, možda bi bilo u redu i da se nekada zaobiđe slijepo i stoprocentno ugađanje željama publike.

Možda se taj ukus i sklonosti publike mogu razvijati i unapređivati upravo kroz pažljivo kreiranje medijskih sadržaja koje ljudi konzumiraju.

Na primjer, zamislimo da imamo osobu koju nimalo ne zanima ribarstvo. Ipak, 10 dana joj kontinuirano poslije dnevnika puštamo sadržaje kroz koje ističemo benefite pecanja. Vjerujem da bi se vjerovatnoća da razvije interesovanje za ovaj sport povećalo. Već imamo gledaoca sa povećanom željom za takvim sadržajima. Zamislimo da se onda ta osoba krene baviti lovljenjem ribe i sve više saznavati i interesovati za različite stvari vezane za to. Tada bi rasle i njegove/njene potrebe za medijskim sadržajima tog tipa.

I na samom kraju pitam se koliko bi nam slušanje i gledanje drugog i drugačijeg, kao i odupiranje intuitivnim nagonskim željama s vremena na vrijeme i trpljenje nelagode koju to stvara ipak bilo od koristi? Ni vježbanje u teretani nije baš uvijek ugodno, ali se bavimo njim zbog benefita koje donosi, zar ne?

 

Fotografije preuzete sa shorturl.at/jqtBF

 

 

 

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije