Hrabra LolaLjudiMedicinanajnovije

Ko još može da izdrži na nogama 21 sat operaciju svog djeteta? Sada znam,  majka može!

Ovo je malo drugačija priča o porodicama djece čija liječenje u inostranstvu finansira Fond solidarnosti za dijagnostiku liječenje oboljenja, stanja i povreda djece u inostranstvu.

Piše: Darija Filipović Ostojić Redakcija

Ovo je malo drugačija priča i o Fondu solidarnosti. Ovo je priča i o voljenju života. Ovo je priča i o nadi koja se nikada ne gubi i kada je najteže. A, počinje ovako:

Krenuli smo na put. Ne znam šta me čeka, ni kako da se ponašam. Hoću li reći nešto nepotrebno, nesaosjećajno. Plaši me to.

Riječi mogu biti i pelin i med. Bojim se da neću biti dostojna te porodice koja na svojim leđima nosi teret veliki kao Rusija. Ko još može da na nogama izdrži 21 sat čekajući ispred vrata operacione sale u zemlji u kojoj su joj svi stranci, a jezik nije njen. 21 sat čekajući samo tri riječi:“Dijete je dobro!“

Sada znam, ona može. Jer je jaka kao stijena. Jer je majka!

Ulazimo u Grad Doboj. Još malo i tu smo. Očekujem težinu razgovora i gorčinu života. Dobijamo – vedrinu, optimizam i nadu. Dočekala nas je sa velikim osmijehom i sa toplinom u očima. Blagoslovena na onome što ima i srećna, jer smo došli da posjetimo njenu Anitu. A, Anita!

To je tek dar i nagrada za sve nedaće. Sa dvije godine dobila je dijagnozu – neurofibromatoza i od tada, pa do danas, traje borba za ozdravljenje. Od tada, pa do danas, Anitino djetinjstvo prožeto je doktorima, bolnicama, nalazima i dijagnozama.

A, kada je pogledate, djeluje kao da to njoj nije ništa – samo gutljaj lošeg dana pomiješan sa kišom i suncem, jer duga mora izaći.

Mila i tiha, pušta nas u svoj svijetu kojem ona trenutno, vjerujem da je to samo usputna stanica, leži i oporavlja se nakon teške operacije u Turskoj. Ponaša se kao da to nije ništa, kao da nije bolesna od kada zna za sebe i kao da nije izdržala operaciju koja je trajala cijelu noć.

A, izdržala je i gore, bolove, mučninu i glad, jer nije mogla da jede, ali to se u njenim očima ne vidi. U njenim očima je toplina i zahvalnost i neka sreća koja puni prostoriju.

Dok je posmatram, razmišljam koliko puta smo svi mi bili sjetni bez nekog pravog razloga? Koliko puta smo vikali na svoje dijete jer je prosulo vodu? Koliko puta smo padali u ponore zbog lošeg dana na poslu, pogrešno izgovorene riječi?!

Koliko puta smo mislili da se nalazimo ispred vrata mračnih dubina koja čeka da nas zgrabi i proguta u svoj mrak’? Vjerujem, da nema broja.

No, dok je posmatram shvatam koliko sam „mala“ nad svom tom sudbinom iz koje se ova porodice diže kao ptica i leti i leti.

Za to vrijeme njena majka, na prvoj liniji u odbrani zdravlja svog djeteta, priča njihova iskustva u Turskoj u prestižnoj klinici u koju su otišli zahvaljujući Fondu solidarnosti za dijagnostiku i liječenje oboljenja, stanja i povreda djece.

Govori o strahovima, plašeći se strane zemlje, stranog jezika i da li će doći trenutak kada će Fond solidarnosti reći da više nema para, jer je liječenje trajalo i trajalo -duže od svih planova i predviđanja. Nije njen strah bio bez pokrića.

Jer, gledala je majke i druge bolesne djece iz regije, pa čak iz susjednih zemalja koje su morale da prekinu liječenje svoje djece i da se vrate kući, jer više nisu imali sredstava, a ona je ostajala misleći sada će doći njen red. I nije došao, jer Fond solidarnosti ne funkcioniše tako. Ona to tada nije znala, ali sada zna.

Uzbuđena što je Anitu liječio najbolji iz te oblasti, prepričava svaku riječ koju joj je rekao, svaki znak podrške ostao joj je urezan i nastoji da nam to sve prenese, a da pri tome ne umanji njegov značaj.

A, ja? Dok ona govori, tek tada shvatam da sa Fondom solidarnosti porodice nisu samo dobile finansijsku podršku, dobile su mogućnost i šansu da ih liječe najbolji u najvećim sjetskim klinikama.

Ona će, jednom, kao i svi drugi roditelji i kada prestane ova zdravstvena borba, moći sebe da pogleda u ogledalo i da kaže – učinila sam sve što sam mogla. I jeste! I to je izvrsnost osnivanja ove ustanove i dragocjenost našeg društva koje je najvredniji resurs zbog kojeg postoji Fond solidarnosti.

Blagoslovena što sam ih upoznala, već osjećam žal što moramo da idemo, jer želim da upijem tu vedrinu, tu nadu, tu izreku „da smo živi i zdravi“ u koju porodica doslovno vjeruje. Nije izrečena reda radi, tek tako da popuni prazninu dok se smisli nova rečenica. Izrečena je sa dušom, istinski, jer oni znaju da je zdravlje najveći blagoslov.

Moram to da upijem, moram tako da živim!
I zaista, samo da smo živi i zdravi. Sve ostalo će proći. Mora.

Darija Filipović Ostojić

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije