Jelena J. Dimitrijević (kako je Wikipedija oslovljava) je bila književnica, svjetska putnica i dobrotvorka. Po mnogo čemu je bila pionrka, ma prava Lola XIX vijeka u Srbiji, okolini, i tako dalje, i tako šire.
Foto: europeana.eu
Odmah slutite da je vodila znatno drugačiji život nego ostale žene u patrijarhalno nastrojenoj Srbiji XIX i početka XX vijeka.
Obrazovana, hrabra i vokalna, ova žena postala je i ostala prava inspiracija do dana današnjeg, i neće još dugo njeno ime izblijediti sa spisaka velikih Lola kroz istoriju.
Rođena je u Kruševcu 27. marta 1862. godine, kao deseto dijete Stamenke i Nikole Miljkovića. Otac joj je bio ugledni trgovac, te je uživala privilegije njegovog bogatstva, od kojih joj je vjerovatno najdraže bilo – obrazovanje.
Nakon smrti oca Nikole, Jelena sa majkom odlazi u Aleksinac, gdje je vrijeme uredno provodila u biblioteci.
Ipak, kako je već u ranom djetinjstvu zadobila tešku povredu oka, njezin je obrazovni put umnogome bio ometan i usporen. Izgubila je mogućnost da nastavi sa svojim formalnim obrazovanjem.
I šta je mogla da učini. Nastavila je da se edukuje sama, ali i vjerovatno uz pomoć privatnih tutora. Predano je čitala i učila. Sa naglaskom na ovo prvo. Ljubav prema pisanoj riječi nadjačala je sve ostale ljubavi. U njoj je vidjela slobodu, i mogućnost (samo)ekspresije.
Prvu je pjesmu napisala već 1878. godine.
Čekala je svoju priliku – da u punom sjaju kroči na srpsku književnu scenu.
Po udaji se preselila u Niš, grad koji joj je proširio vidike, i pružio nove prilike. Taman, kada su joj pjesnički apetiti porasli, preselila se u veći grad, te se tako rodila njena prva knjiga.
“Jelenine pjesme” su podigle prašinu, te su se svi pitali ko je autorka iza naslova.
Ko je Jelena koja kombinuje elemente sevdalinke, ali i hrabro zalazi u erotizam (nešto što je bilo gotovo nezamislivo za jednu ženu tada).
Jednako tako, bila je fascinirana i istočnjačkom kulturom. Željela je da se upozna sa životom muslimanki, što je dakle i učinila. Iz te znatiželje, rodila se knjiga proze, prva u istoriji Srba sa ženski potpisom, naslovljena “Pisma iz Niša”.
Sva svoja pisana djela posvećuje ženi, ženi koja je dominantna, njenim osjećanjima, njenom položaju i njenoj ulozi u društvu. Muškarce tek uzgred pominje, samo kao dopunu njene slike o ženi.
Ženi je posvetila i svoje putopise, ako i svoja putovanja. Jasno, slikovitno, i pomalo ironično, što je svojstveno valjda svim drskim i obrazovanim ženama, ma Lolama svoje vrste, bilježi svoje putešestvije. Čudi je očigledna nepravda nad ženama gdje god da ode.
A upoznala je sve žene svijeta. Pisala je iz Soluna (“Pisma iz Slouna”), ali iz Amerike. I iz svih mijesta koja je posjetila (“Pisma iz Indije”, “Pisma iz Misira”). Javila se i iz Japana, Kine…
Bila je samoživa, samostalna, samouka. Svoja i sebi svojstvena.
Umire 22. aprila 1945. u Beogradu. Od tada pomalo zaboravljamo ovu Lolu, koja nas je davno zadužila kada je postavile jake temelje feminizma u pisanim djelima na Balkanu.
