Milanka Blagojević: Nekih se stvari nije lako riješiti
S prvim danom proljeća širom je otvorila prozore.
Gledam je kako stoji na jednom a sunčevi zraci probijaju njenu kožu i uvlače se u pore.
Koža joj topla, mekana, zatvorila je oči i čak ispod, tu oko zjenica, sunce se probija i grije je.
Proljeće. Čišćenje.
Sve je prostorija provjetrila, oko svakog nerva duva vjetar čistač, nešto kao sjeverac, samo ovaj je topao. Jugo donosi kišu, nekad i bolesti. Sjeverac je čistiji.
Otvarala je dio po dio sebe kao fioke ormara. Odvrtala dijelove, čistila, pa ih vraćala na mjesto.
Razvrstala se. Prvo na one stare rane koje je toliko izlizala da ih baca. One prve dolaze na red.
One stvari koje nisu za tavan, ni za Crveni krst. Ono što može postati samo smeće. Smeće će neko negdje odnijeti i opet odložiti. Da li to ikada zapravo nestaje zauvijek?
Drugi dio ostavlja na tavanu. Nešto što se još prevrće po želučanim sokovima ali je neiskoristivo. Nikome to više i ne govori. Ali tu je, osjeća. Zna da će još trajati. Nije za bacanje a nije ni za upotrebu. Odležaće prije konačne odluke.
Nekih se stvari nije lako riješiti.
Pronalazi i jednu staru haljinu. Odbacila je davno. Oblači je bez straha i iznosi u javnost. Ležala je na dnu ormara. Te stare neispričane haljine. Izlaze na proljećno sunce i otvaraju njene pore još više. Neke stvari moraju čekati, svaka fioka ima svoj red. Ova stara , naizgled zaboravljena dočekala je da izađe. Haljine koje produžavaju korak i lupnu ga čvrsto o tlo.
Haljine koje govore: preživjela si.
Jaka si. Tu si.
One se presijavaju na suncu i tjeraju na let.
Oslobađaju.
Ima i novih, onih sa etiketom. Kupovala ih je na brzinu. Takva je, često nepromišljena. Neke etikete neće ni skidati, ako se predomisli pa ih vrati…
Uvlačiće etikete, grebaće je po leđima, niko neće vidjeti. Te rane na leđima nosimo sami.
S nekih odvažno trga etikete i navlači ih. Zna da će postati dio nje. Čim ih je ugledala i nabrzinu odabrala, znala je da će ih dugo dugo nositi.
Za male sobe sada nema vremena.
U špajzu puno zatrpanih ladica i u onom malom uskom hodniku. Pauci koje pletu svoje malo savršeno djelo. Nikad ih ne ometa.
Sudara se o stvari, lupa butinama. Nastaju modrice.
Ćoškovi u tim sobama imaju oštre ivice i do njih se teško dolazi. Probijajući se ostaju ožiljci.
Neke se sobe zaključavaju.
S vremena na vrijeme proviri unutra, modre butine udaraju o ćoškove.
Proljeće. Čišćenje.
Sve je provjetrila. Prozore otvorila. Pore joj upijaju sunce. Njegov osmijeh nov sa etiketom ulazi. Pravi rane na leđima. Niko to ne vidi.
Te rane na leđima nosimo sami.
