LjudiMedicinaMjestanajnovijePojaveRadoznala Lola

Ove žene prkose onome što znači imati rak u Japanu

Niz portreta Hideke Tonomure žena iz Japana koje imaju rak ima namjeru da se suprotstavi zabludama i da im vrati njihovo pravo slobode i izbora.

Oliv Enokido Lajnham (Olive Enokido-Lineham)

Prevela: Maja Dropić Redakcija

Gal Dem

Hideka Tonomura se baš bila probudila nakon operacije. Nakon šokantne dijagnoze raka grlića materice 2019. godine, kada je imala 39 godina japanska fotografkinja je ubrzo otišla na operaciju kako bi joj odstranili dio materice. Dok joj se vraćala svijest, daleki crno bijeli portret žene – jedna pacijentica u njenoj bolnici – joj se pojavila u mislima. I tako je nastao projekat „Shining Woman“ 

Rak je glavni uzrok smrti u Japanu od 1981. godine i čini 27% od ukupnog broja preminulih u 2018. godini. Brojke među mladim ženama su takođe visoke, kako je istraživanje dvije japanske zdravstvene organizacije, koje je objavljeno 2019. godine otkrilo: žene čine 80% od ukupnog broja pacijenata starosne dobi od 20 do 39 godina.  

Dok hiljade žena iz Japana uspjeva živjeti sa svojom dijagnozom, mnoge se nažalost bore sa predrasudama i zabludama vezanim za bolest koje se ogledaju u komentarima fizičkog izgleda i nerazumijevanju preživljavanja sa pretpostavkom da dijagnoza označava kraj života jedne žene. U slučajevima gdje poslodavci ne uspjevaju da im obezbijede njihove zdravstvene potrebe, neke u potpunosti prestanu raditi.  

Hidekin niz fotografija ima za cilj da osnaži žene iz Japana koje imaju rak da vrate svoja prava tako što dokumentuje njihove priče kroz portrete, ožiljke i bitne stvari – perika koju je prijateljica napravila od svoje kose, vjenčanica koja se više ne može obući jer su zaruke prekinute. U nadi da će fotografisati 100 žena, Hidekina misija je da osnaži žene i ohrabri priče o raku, temi koja je previše zanemarena u društvu.  

 „Htjela sam da svijetu prikažem kako one zrače“ 

Rođena u gradu Kobe, koji se nalazi na jugoistočnom dijelu glavnog ostrva u Japanu, Hideka se počela baviti fotografijom 2002. godine, a prije toga je radila kao hostesa u distriktu Kabukicho. Nakon što je čula svoju dijagnozu ranog stadijuma sa 17. godina, zacrnilo joj se pred očima.  

Dok je bila u bolnici, veoma se začudila ljudima koje je tamo srela. 

„Vidjela sam osnažene žene kod kojih se rak razvija i koje isijavaju ženstvenošću. Bila sam u potpunosti očarana i duboko dirnuta načinom na koji su one zračile. Odlučila sam da osnujem projekat jer sam željela da prikažem svijetu kako one zrače,“ Hideka je rekla.  

Od 2019. godine, ona je putovala širom Japana do gradova 32 žene, starosne dobi od dvadesetih do pedesetih godina, kako bi uhvatila njihove portrete, fotografišući u njihovim kućama, hotelskim sobama i svom studiju.  

Dok neke žene opisuju odgovor društva na njihov rak kao suštinski saosjećajan, mnogima ostaje da se bore sa zabludama.  

 

 „Samouvjereno se borimo sa rakom i dobro smo“ 

Kada su jednoj od žena koje je Hideka fotografisala, Mami, rekli njenu dijagnozu raka grlića materice, ona je mislila da će živjeti još tri ili četiri mjeseca. Ona smatra da su žene u Japanu koje boluju od raka često žaljene ili posramljivane u društvu.

„Ljudi misle da je sramotno i za žaljenje to što imam rak, zato što misle da ako izgubim matericu, jajnike, grudi i kosu ja više neću biti žena. Međutim, način kako oni doživljavaju situaciju samo podstiče dodatnu anksioznost i očaj onima koji moraju da žive sa time,“ kaže ona.  

Kada su Mami dijagnostifikovali rak neko joj je rekao da mu je žao njenog muža zato što ona neće moći imati djecu ni sex. „Smatram da je važnije živjeti duže i spašavati živote od tih stvari, ali sam shvatila da je to nešto što samo osoba koja to prolazi može shvatiti.“ 

Mami je uvijek smatrala da je pretraga informacija o raku na internetu teška –dok ona nije naišla na Hidekin projekat na Instagramu. „Kada sam vidjela kako svi izgledaju – tako divno i ozareno iako su imali rak i izgubili nešto – odlučila sam da neću odustati. To je bio prvi put da sam se osjećala samouvjereno povodom onog što mi se dešavalo u životu.“  

Ona smatra da ju je rak naučio o važnosti života i nada se otvorenijem društvu i boljem razumijevanju preživljavanja. „Rak je možda strašan, ali bih voljela da svi vide da se samouvjereno borimo sa njim i da nam ide dobro.“ 

 „Moj rak mi je dao priliku da živim u momentu“ 

 Čiho (Chiho), koja se takođe pojavljuje u projektu „Shining Woman“, je bila zaprepašćena svojom dijagnozom raka dojke o kojoj je saznala nakon što su je zovnuli poslije rutinskog medicinskog pregleda.

„Dijagnoza mi je prvobitno dala osjećaje šoka i prezira, koje je pratila anksioznost i usamljenost,“ rekla je. „Iznad svega, mogla sam doživjeti osjećaj izolovanosti na zaista neočekivanom nivou.“ 

Nakon što je otišla na potpunu mastektomiju, Čiho je počela primjećivati svoje hirurške ožiljke, naročito tokom pandemije, i osjećala je da želi da je Hideka fotografiše za projekat.  

Poput Mami, Čiho smatra da su pacijenti često sažaljevani, te da se razgovori fokusiraju na njihovu dijagnozu umjesto na druge aspekte njihovih života. Ona, takođe, obraća pažnju na zablude da bolest pogadja većinski starije ljude uprkos velikom broju mladih ljudi, od kojih mnogi prežive.  

 „Mogu reći da sam zbog svog raka imala priliku da živim u trenutku i da shvatim koliko je neprocjenjivo moći provoditi dragocjeno  vrijeme sa drugim pojedincima koji su izolovani zbog svog raka i koji se, takođe, tako osjećaju.“ 

Čiho želi da, posebno mladi ljudi kada čuju riječ rak, zamisle živote tih pacijenata nevezano za njihovu dijagnozu umjesto da ih samo sažaljevaju i pitaju se da li će oni umrijeti ili ne.   

Čiho želi da iskoristi svoje iskustvo kako bi edukovala druge o raku i započela je svoj poduhvat nešto bliže kući, počevši prvo od svog sina i kćerke.  

 „Dijagnoza ni pod raznim nije smrtna presuda, ali mnogi ljudi to i dalje misle“ 

Diskriminacija zbog raka u Japanu nije samo ograničena na komentare fizičkog izgleda – ona se takođe poljavljuje i na poslu. Naomi Sakurai je prije 12 godina, nakon što joj je dijagnostifikovan rak dojke 2004. Godine, osnovala firmu za konsultacije o raku Cansol u Japanu. Kao osnivač i direktor ona radi na tome da poboljša razumijevanje bolesti u korporativnom svijetu, kroz ono što ona misli da ključ razbijanja predrasuda, a to je obrazovanje.  

Prije dijagnoze, ona je radila kao izvršni direktor arhitektske firme u Tokiju. Njen raspored je bio haotičan sa dugim smjenama, prekovremenim satima i čestim poslovnim putovanjima. Nakon bolovanja od osam mjeseci zbog liječenja, ona se vratila na posao, ali joj se pojavio limfedem usljed hormonske terapije. Uprkos njenom fizičkom stanju, šef je tražio od nje da radi isto radno vrijeme bez mogućnosti fleksibilnog rada. Znajući da ovo ne može podnijeti, dala je otkaz.  

Firma Consol obučava one koji su preživjeli rak da drže predavanja klijentima, poput farmaceutskih firmi, edukovajući ih o liječenju, uslugama i šire. Firma je takođe bila uspješna u lobiranju vlade Japana da ponovo ispita osnovni zakon o kontroli raka ( Basic Law on Cancer Control), na osnovu čega je odlučeno da su poslodavci dužni da izađu u susret radnicima koji boluju od raka i na osnovu kojeg se uvidjela potreba za društvenim obrazovanjem o ovoj bolesti.  Prije ovoga nije postojao ni jedan zakon koji je štitio oboljele od raka.  

Naomi je objasnila da diskriminacija može neproporcionalno uticati na žene s obzirom na to da one češće imaju nesigurne ugovore. Ona vjeruje da predrasude potiču od nerazumijevanja preživljavanja i kulturološke nespremnosti da se diskutuje o smrti.  

 „Dijagnoza ni u kojem slučaju ne predstavlja smrtnu presudu, ali mnogi ljudi i dalje tako misle. Njihovo pogrešno mišljenje je podržano televizijskim serijama, filmovima i romanima gdje se nesrećni pacijent bori sa rakom i gotovo uvijek umre na kraju, naročito žene,“  Naomi mi je rekla.  

 „U Japanu, gdje paternalizam i dalje preovladava, od žena se očekuje da rađaju i odgajaju djecu, te da igraju ulogu domaćice, posebno u ruralnim dijelovima. Samim time, ako ne možete rađati djecu zbog posljedica liječenja raka, suočićete se sa raznim predrasudama i diskriminacijom, recimo, razvodom.“ Ona, međutim, ostaje samouvjerena da će se stvari promijeniti.  

Korijeni stigme o raku u Japanu su složeni i ne mogu se jednostavno mjeriti ili uporediti sa zapadnim standardima društvenog napretka. Dok nije tajna da je napredak u ravnopravnosti polova u Japanu spor, možda je suviše pogodno objasniti to ne uzimajući u obzir istoriju zemlje i duboku povezanost sa tradicijom.  

 „Ove žene  su osnažene sa svakom slikom, pričom i predavanjem“ 

Promjena se dešava i u javnom svijetu. Preminula TV ličnost Kobajaši Mao (Kobayashi Mao)  je dokumentovala svoje iskustvo sa rakom dojke u blogu Kokoro (što znači srce), gdje je otvoreno pričala o svom liječenje sve do posljednjih dana prije nego što je preminula u 34. godini. Kokoro je skupio preko milion čitalaca i započeo javnu diskusiju koja je dovela do priznavanja Kobojaši kao jedne od 100 žena BBC-ija 2016. godine, godinu dana prije nego što je preminula.  

Iako zablude i predrasude o raku i dalje postoje, ove žene prkose onome što znači imati rak u Japanu. Visoke brojke pokazuju kako je sve više potrebno obrazovati se i normalizovati rasprave o bolesti.  

 

Ove žene  su osnažene sa svakom slikom, pričom i predavanjem i odbijaju da ih njihova dijagnoza u potpunosti definiše.  

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije