Kako je reći roditeljima da ste bili seksualno zlostavljani

Upozorenje sadržaja: Ovaj članak uključuje opise seksualnog nasilja i seksualnog zlostavljanja djece. Ovaj članak se prvobitno pojavio na stranici VICE u Holandiji.

Nakon što ste doživjeli seksualni napad, donošenje odluke da razgovarate sa policijom, ljekarom ili psihologom može biti veoma teško. Reći nekome – bilo kome – o onome što se dogodilo može se činiti preteškim, ali najteže od svega je vjerovatno razgovor sa najbližima, s obzirom na to koliko se često dešava da osjećamo sram, krivicu i strah povodom tog iskustva.

Pa kako se odlučiti za pravo vrijeme i mjesto da svoj napad podijelite sa roditeljima i prijateljima? I kako se osjećate u trenutku kada to radite? Eva, Daan i Franka su nam ispričali njihove priče.

Daan (22)

Mene je zlostavljao prijatelj sa posla, kada sam imao 20 godina, nakon što smo večerali kod njega. Osjećao sam se sigurno i prijatno sa njim, tako da sam bio zaista zbunjen nakon što se to desilo. Možda će zvučati čudno, ali nisam shvatio šta se zapravo dogodilo i da je to bilo zaista loše, sve do idućeg dana.

Trebalo mi je nekoliko mjeseci da skupim hrabrosti da to ispričam svojim roditeljima. Osjećalo sam da moram to da uradim, to je bila toliko bitna stvar u mom životu i morao sam da to podijelim. Bio sam užasno nervozan dok sam sjedio u njihovoj dnevnoj sobi. Moglo se osjetiti u mom glasu.

„Želim nešto da vam kažem“, promucao sam. Odmah su znali da se nešto loše sprema.

Foto: Unsplash

Kada sam upotrijebio riječ „zlostavljanje“, moja majka je briznula u plač. Ona se uspaničila – bila je preplavljena emocijama i nije znala kako da odgovori.

Moj otac je bio bijesan. Ne na mene, već na situaciju. Vikao je da moram da idem u policijsku stanicu i da ne mogu tek tako da to pustim. Izgledalo je kao da se spremao da se odveze do kuće mog kolege i da ga pretuče. U međuvremenu, nisam čak htio ni da podnesem policijsku prijavu – jednostavno nisam imao snage za to. Želio sam da ostavim cijelu stvar iza sebe i da nastavim sa svojim životom.

Ali što sam duže sjedio tamo, više sam se povlačio u sebe. Prestao sam pričati u potpunosti i osjećao sam kako gađenje prolazi kroz mene dok sam vrtio napad u glavi.

Ponovno proživljavanje zlostavljanja vjerovatno je bilo najteže. Osim toga, osjećao sam se zaista neprijatno pred mojim roditeljima, iako moj odnos sa njima nije bio blizak. Osjećao sam da sam trebao znati bolje ili da sam mogao spriječiti da se to dogodi.

S vremena na vrijeme, neki moji prijatelji koji znaju za to, postavljaju mi dobronamjerna, teška pitanja. Ljudi žele tačno da znaju šta se dogodilo, a to je zaista teško. Proživljavam to svaki put kada pričam o tome, na isti način kao i kad sam to rekao roditeljima. Svojoj djevojci sam ispričao šta se desilo tek šest sedmica nakon tog događaja.

Potražio sam stručnu pomoć da smanjim uticaj slika koje su mi se vraćale i na kraju sam išao i na fizikalnu terapiju i na psihološko savjetovanje. Zahvaljujući terapiji EMDR (desenzitizacija uz pomoć pokreta očiju), specijalizovanoj metodi za obradu traumatičnih događaja, naučio sam da se nosim sa slikama koje su mi se stalno pojavljivale u glavi. Pored toga, radio sam tantru i terapiju tijela, kako bih mogao da obnovim svoj odnos prema sopstvenoj seksualnosti. Mnogo mi je pomoglo, ali zlostavljanje će uvijek biti dio mog života. Zbog toga još uvijek to ponekad spomenem kada upoznajem nekog novog, ali samo ako se oko njih osjećam zaista sigurno.

Takođe želim da kažem ljudima koji su prošli istu stvar da je važno da svoju priču ispričate ljudima koje volite i sa kojima se osjećate prijatno. Govoreći o tome, zlostavljanje prestaje biti ta velika tajna koju morate nositi sami. To vam može pomoći da to prebrodite.

Moji roditelji to više nikada nisu spomenuli, premda me od tog razgovora tata uvijek pita: „Hoćeš li biti oprezan?“ Na mene se gleda drugačije, kao da mi se ne može vjerovati za moju sopstvenu sigurnost. To samo dodaje uvredu iskustvu. Ali razgovor sa mojim partnerom u to vrijeme predstavljao je veliko olakšanje, pa je zaista važno biti pronicljiv s kim razgovarate. Neki ljudi to ne mogu da podnesu ili ne razumiju, ali stručnjak će moći.

Franka (27)

Kada sam imala sedam godina, bila sam prisiljena na seksualne činove sa mojim najstarijim polubratom. Na primjer, tjerao me je da ga zadovoljavam dok nosim gumene rukavice. On je to zvao „igranje doktora“.

Iako mi nikada nije rekao da ćutim, znala sam da to nije nešto što želim da podijelim i sa kim. Zlostavljanje je bilo moja tajna. Obećala sam sebi da ću ga odnijeti u grob, jer sam znala da će razgovor o tome uništiti moju porodicu.

Foto: Unsplash

Dok sam ja mislila da moji roditelji nisu primjetili zlostavljanje, oni su mislili da se ja toga ne sjećam. Svih tih godina obilazili smo se u krugovima vođeni tim bizarnim nesporazumom. Sve dok moja mama nije pitala mog partnera o tome, na ovaj indirektni način: „Znaš li za Franku i njenog polubrata?“ To je bio njen način da pokuša da sazna da li se još uvek sjećam. Kada sam čula za pitanje svoje mame, znala sam da više ne mogu da čuvam svoju tajnu. Neprestano sam se plašila da će ona to ponovo spomenuti.

Nakon što smo jednog dana otišli ​​u kupovinu, moja majka me je vozila kući. Umjesto da me ostavi na ulaznim vratima, odvezala se do parking mjesta. Zaustavila je automobil i rekla: „Nikada nisam znala da li se ti sjećaš ičega“.

To je bio konačni kraj moje tajne. Unervozila sam se, i dalje uplašena da otvorim Pandorinu kutiju. Disanje mi se ubrzalo i stezala sam vilicu. Rekla sam da se sjećam i pitala sam se koliko bih trebala biti otvorena o detaljima zlostavljanja. Ali mama me je pitala šta se tačno dogodilo, koliko često, kada i da li je to radio dok su oni bili kod kuće ili u gostima. Mislim da je za nju ovo bio način da shvati da li je mogla to da spriječi. Dok mi se čitavo tijelo opiralo, odgovarala sam na njena pitanja. Sjedila je tiho i slušala.

„Jesmo li mi u nečemu pogriješili?“ pažljivo je upitala. Čula sam drhtaj u njenom glasu i primjetila sam da plače. Vidjela sam da se osjećala krivom, ali i koliko je bila ljuta na svog posinka.

Nakon što sam 30 minuta sjedila u tom zagušujućem autu, bilo mi je dosta svega. Završila sam rekavši: „Ne želim da sebe kriviš i za šta.“ Još se pitam da li je to primila k srcu. Mama me je zagrlila na onaj čudan način kada grlite nekog u autu, gdje ste oboje nagnuti nad mjenjačem. Čim sam zakoračila u kuću i ugledala svog partnera, raspala sam se.

Iako je moja mama bila veoma draga i imala je razumijevanja, počele su mi se vraćati slike – prošlost se odjednom činila mnogo bliže sadašnjosti. Kada bih osjetila miris gume ili vidjela dijete kako sjedi u krilu odrasle osobe, sve bi opet isplivalo na površinu. Željela sam da se borim protiv bespomoćnosti koju sam osjećala, tačnije da se suprotstavim tome. Odlučila sam da porazgovaram sa svojim polubratom o zlostavljanju, da povratim kontrolu nad svojim životom.

Njegov odgovor nije bio ono čemu sam se nadala – ponašao se nekako udaljeno i činilo se da mu nije bilo veoma žao. Ipak, osjećala sam se lakše. Srećna sam što sada mogu da živim svoj život bez ikakvih tajni.

Eva (26)

Kada sam putovala širom Australije, sa 19. godina, odvojila sam se od najbolje drugarice tokom noćnog izlaska u Sidneju. DJ iz bara u kom sam bila ponudio se da me odveze kući. Kada sam ušla u njegov automobil i kada je zaključao vrata, znala sam da sam u problemu. Sat i po kasnije izašla sam iz auta, potpuno dezorijentisana.

Moj prvi instinkt bio je da nazovem mamu, ali nisam mogla da joj kažem šta se tačno dogodilo. Čula je da sam uznemirena. Imali smo člana porodice u Sidneju i mama mi je predložila da odem kod njih.

Sutra sam ponovo stupila u kontakt sa svojom izgubljenom drugaricom. Još uvijek sam bila u šoku i mogla sam samo ponavljati: „On mi je nešto uradio“, poput neke oštećene ptičice. Bila sam izuzetno ljuta što me je drugarica napustila te noći. Vikala sam na nju i govorila da je više nikada ne želim vidjeti. Ali ono što sam zaista željela bilo je da ostane blizu.

Nekoliko dana kasnije, kada sam počela da shvatam šta se zapravo dogodilo, odlučila sam da pošaljem imejl svojoj sestri. Bila je to veoma emotivna poruka – detaljno sam objasnila šta se desilo. Ali nisam htjela da se ona brine, pa sam poruku završila sa „Sve će biti u redu, ne brini za mene“.

Foto: Unsplash

Moja sestra je odmah pozvala roditelje i oni su pokušali da stupe u kontakt sa mnom, ali ja zaista nisam željela da pričam o tome. U narednim mjesecima osjećala sam se tako usamljeno u Australiji. Nadala sam se da ću moći da počnem iznova kada se vratim u Holandiju.

Silovanje je zaista ostavilo posljedicu na moje roditelje. Ponekad razgovaramo o samoj temi, ali nikada ne razgovaramo o onome što se meni desilo. Kada imate kćerku, ovakav napad je vjerovatno vaša najgora noćna mora. Zbog toga o tome nisam odmah pričala; željela sam da ih poštedim te boli.

Iako mi još uvijek zapravo ne razgovaramo o tome, mnogo su mi pomogli u praktičnom smislu, poput pronalaska psihologa. Ali najviše bih voljela da jedne večeri samo započnu razgovor uz bocu vina. Veoma smo bliski i često se viđamo. Zato se ponekad pitam zašto o tome zapravo nikada ne razgovaramo. Ali mislim da je to previše bolno za moje roditelje.

I dalje mi je drago što sam progovorila o tome. Zlostavljanje je poput velikog ruksaka koji je pretežak da bih ga mogla nositi sama. To me je promijenilo. Vidim to po načinu na koji sada razmišljam o stvarima ili po načinu na koji gledam na muškarce. Ne vjerujem im tako lako kao nekada. To je postalo dio mene i ja ne mogu da šutim o tome.